Zanimljivo svjedočanstvo ročnika sa Željave 1991

Iskustva i priče iz perioda kada je Željava bila u funkciji.

Zanimljivo svjedočanstvo ročnika sa Željave 1991

Postby FirewireHR on 11 Feb 2012, 13:22

Zanimljivo i potresno svjedočanstvo ročnika JNA iz Hrvatske o situaciji na Željavi 1991 pred i tokom samog početka rata.
http://www.forum.hr/showthread.php?p=38 ... st38046926

Bijeg u slobodu

..pobjegao sam iz tzv.jna 18.7.1991 godine iz Bihaća konkretnije sa aerodroma željava,u onoj vojci sam bio avioružar i mogu reći što se tiče VES-a i nije mi bilo tako loše jer nismo bili prašinari ili topđije tj tenkisti,manje više sav nam je posao bio da nakon jutarnjeg postrojavanja opremimo avion poslije smo bili slobodni i manje više provodili vrijeme u kantini ili igrali nogomet,stolni tenis.Sreća u nesreći je ta da su nam zapovjednici bili piloti koji su bili hrvati ili pokoji slovenac pa smo mi hrvati i slovenci znali imati i 'popuste' u klopi ili izlascima koji i nisu bili tako rijetki.No vratimo se na temu,već nakon nemilih događaja u borovu seli 12.5.1991 počeo sam razmišljati o bijegu jer sam vidio da je vrag odnio šalu a to mi je još više naraslo tj želja za bijeg kad su u 6 i 7 mjesecu 91 na sam aerodrom počeli dolaziti srpski rezervisti i martičevci koji nisu bili skoro pod ničijom kontrolom već su dane provodili u pijenčevanju u aerodromskoj kantini pjevajuči raznorazne četničke pjesme i provocirajući vojnike nesrpske nacionalnosti pogotovo hrvate i slovence koji su baš u to vrijeme bili na njihovom žestokom udaru zbog rata u sloveniji koji je tad u to vrijeme bio,Odlučio sam se na bijeg sa jednim prijateljom iz solina u kojeg sam imao najviše povjerenja jer mu je otac tad bio jedan od vodećih ljudi zng-a za solinsko područje a njegov sin je bio član hsp-a..nastavak slijedi
...
imao sam tu sreću da smo mogli izlaziti u bihać koji nije bio daleko od aerodroma i to mi je bila velika prilika da pobjegnem jer sam imao tu sreću što je blizu hrvatska i zagreb.Pri bijegu mi je pomagala jedna muslimanka razija iz bihaća koja je radila sa mojom starom u nizozemskoj i bile su velike prijateljice a tim više što joj je muž bio hrvat.Tog dana 18.7.91 dobio sam izlaz u grad sa svojim kompom iz solina mada su već u to vrijeme bili dosta srezani izlasci u grad zbog rata u hrvatskoj koji se razbuktavao,dobili smo dozvole jer nam je zapovjednik bo hrvat a ktome veliki zaljubljenik u hajduk za kojeg smo i nas dvojica navijali pa smo imali puno kredita kod njega naravno bijeg mu nismo spomenuli.Nakon što smo došli u grad kod otišli smo kod te razije da se preobučemo u civilke koje nam je ona kupila pošto su bili imučni a djece nisu imali a nije se htjela upuštati u rizik da nekog drugog pita jer bi postala sumnjiva.Nakon što smo se preobukli dala nam je karte za bus za zagreb koji nam je kupila i svakom po 100 maraka da se nađe pri ruci.Otišli smo na autobusni kolodvor u bihaću čekajuću bus za zagreb koji je polazio u 9 navečer(imali smo izlazak do 10),trebalo je još čekati sat vremena pa smo otišli u obližnji kafić nervozno promatrajući zbivanja na kolodvoru i da li ima vojne policije pošto nismo imali osobne iskaznice već vojne knjižice,tih sat vremena je trajalo valjda vječnost,popili smo da smirimo nervozu par amara a bili smo takoreć jedini gosti u lokalu pa nas je dosta sumnjičavo pogledavao i konobar pošto je valjda primjetio da smo nervozni i da večinom šutimo..
...
..sve nas je više nervoza hvatala ponajviše što je konobar non stop piljio u nas a nije nam baš izgledao kao da bi nam pomogao u 'nevolji' nismo znali da li je srbin ili musliman(prije ovo prvo) jer je čitao srbijanske novine.Odlučili smo što prije otoći iz tog lokala kojih 20-tak minuta prije polaska busa,platili smo mu a da nas tad čovjek nije ni pogledao očito je sumnjao da smo vojnici jer smo bili kratko ošišani a išli smo na bus i nismo ništa sa sobom nosili,Nakon izlaska iz lokala hitro smo požurili prema au tobusnom kolodvoru a busa još nije bilo i time nas je nervoza čopila 100%,svako malo smo pogledavali prema lokalu hoće li tip dignuti telefonsku slušalicu..i baš nekako kako smo razmišljali da odustanemo od svega i da to odgodimo za drugi put i vratimo se na aerodrom u tom trenutku je naišao bus koji ide za zagreb.Ušli smo u bus putnika se moglo nabrojitio na prste jedne ruke,onih 5 minuta prije polaska bus-a kao da nas je netko hladnom vodom polio jer su upravo u to trenutku se na kolodvoru pojavila vojna policija ali sreća naša nisu se uopće obazirali na bus već su krenuli prema ulasku u kolodvor.Kad je autobus krenuo kao da smo dobili na lotu to se ne može opisati..
...
..kad smo krenuli molili smo boga da što prije napustimo bosnu mada granica sa hrvatskom nije bila daleko,no time nismo bili puno sigurniji jer smo znali da u hrvatsku ulazimo preko ličkog petrovog sela koje je bilo srpsko a iza petrova sela je još bilo nekoliko srpskih sela,prolaskom kroz ličko petrovo selo zamjetili smo da je u selu stacionirano dosta pripadnika jna ponajviše rezervista i vidjeli smo dosta oklopa a na izlasku iz sela naišli smo i na kampanjolu martičevaca..nakon par km znali smo da smo ušli u hrvatske vode i sela JER SMO NA BANDERAMA VIDJELI PREDIZBORNE PLAKATE HDZ-A SA TUĐMANOVIM LIKOM..KAD SMO DOŠLI U SLUNJ TU SMO STAJALI 10 MINUTA USPUT SAM SE RASPITAO KOD JEDNOG NAŠEG MUP-OVCA KAKVO JE STANJE POSLIJE SLUNJA PREMA ZAGREBU JER SMO ZNALI DA JE TAJ DIO PRETEŽITO SRPSKI SVE DO SKORO TURNJA..policajac nam je rekao da je bilo par dana problema u krnjaku gdje su pucali na ophodnju mup-a i gdje su tri policajca stradala to me je dodatno oneraspložilo ali me je čovjek utješio rekavši da se ništa značajno poslije toga desilo..odlazeći iz slunja i prolazeći kroz veljun,krnjak nismo vidjeli nikog od rezervista ili martičevaca tek su pokraj nas prošla dva pinza jna,a u krnjaku smo ispred neke lokalne birtije zamjetili par srpskih civila od kojih su neki bili naoružani automatskim puškama i pištoljima..nakon dolaska u karlovac tu smo se kratko zadržali na kolodvoru a kad smo izašli na auto put čak smo nas dvojica zapjevali i bana jelačića..u zagrebu smo popili još pokoju pivu njega sam ispratio na nočni bus za split a ja pravac kod strica jer nisam smio odmah doma da me kos ne bi tražio..dva,tri dana iza toga sam se prijavio u zng
...
..treba znati da je prije mog bijega dakle u 7 mjesecu 1991 aerodrom željava i u blizini ličko petrovo selo bilo prepuno rezervista,martičevaca i čak navodno i šešeljovaca ali to ne mogu potvrditi jer ih ja nisam vidio veeć čuo od podoficira,nama redovnoj vojci je bio zabranjen pristup dijelu kompleksa željava gdje su bili rezervisti i martičevci zbog mogučih incidenata pošto su rezervisti i martičevci tražili incidente pogotovo sa redovnom mladom vojskom od kojih su mnogi bili nesrbi a naročito su cilj bili hrvati,slovenci i albanci..navodno je bila ideja da se otmu vojnici hrvati koji bi poslužili kao taoci četnicima u slučaju nekog hrvatskog napada na aerodrom ili ličko petrovo selo
...
interesantno je to da je prilikom moga bijega i mog kompe idučih 15 dana bilo zabrane svih izlazaka u grad da je straža na aerodromu podignuta na višu razinu i kako mi je kasnije nakon što sam 1998 godine posjetio gospođu raziju u bihaću ispričala da je tad kažnjen dežurni zapovjednik aerodroma i da su se pojedini oficiri naročito oni koji su radili na osiguranju aerodroma poprilično osvečivali preostalim hrvatima koji nisu pobjegli..ovom prilikom se isprićavam ako sam im ja prouzročio nevolje ali takve su tad bile okolnosti da se moralo bježati jer svaki dulji boravak na aerodromu je postajalo sve pogubnije pogotovo za ročnike hrvate i albance jer je rat u hrvatskoj sve viiše bjesnio a sam aerodrom se nalazio u blizini borbenih djelatnosti a tim je po nas opasnost bila veća zbog mogućih sumnji na hrvate kao potencijalne dezertere ili čak sabotere
...
možda zbog blizine hrvatske da ali okruženja nikako,pa sam aerodrom želja vaj bio blizu crte bojišnice,susjedno ličko petrovo selo kao i sam aerodrom su bili puni četnika,rezervista,martičevaca a ako te oni uhvate metak ili nož ti ne gine,upravo suprotno oni su bili plačeni a istivremeno dobrovoljci za hvatanje odbjeglih vojnika,jednog albanca kad su uhvatili negdje na području topuskog su ga krvavo mučili da bi ga na kraju izboli nožem i bacili na nekakvo smetlište,bihać je tad bio pun vojne policije,rezervisata koji su kružili gradom i hvatali odbjegle vojnike,ja sam imao sreću što sam tamo poznavao ženu koja je tamo živjela i koja je znala svaki njihov pokret..
[smly_c040smly.gif]
User avatar
FirewireHR
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 5785
Joined: 29 Mar 2008, 15:43

Return to Nekad bilo sada se spominjalo

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest