Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Iskustva i priče iz perioda kada je Željava bila u funkciji.

Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby VP4868/4 on 18 Sep 2008, 16:02

ajmo onda!

što na laži počivahu u dimu,vatri i krvi nestade...


priča prva

...Sombor...lipanj...,Sunce je već odavno pokazalo svoje pravo lice,ali zadnji
put ga gledamo na tom dijelu neba.Sutra kad proviri tko zna što će mu biti
jastuk,a sto pokrivač.Pojeli smo nekakav obrok kojeg se ne sjećam,ali znam da
u ta tri mjeseca nista teže nisam osjetio u želucu. Sjedimo u grupicama,kućne
adrese su već razmijenjene,šutimo kao ribe i zurimo u veliko plavo ništa...samo
dim cigareta i škljocanje upaljača remeti mir. Htjeli mi to ili ne čovjek se ipak
veže za neke ljude... Nekakav čovječuljak prilazi i dere se kao da smo gluhi ili
u drugoj vremenskoj zoni,ali nije on kriv što ga je majka takvog rodila pa liječi
komplekse.Za trbušinu preko remena si je ipak sam kriv. :-) Dižemo se lagano
jedan za drugim,skupljamo stvari i odlazimo šutke za tim kepecom,dvorskom
ludom u uniformi.Vlak se i čuje i vidi,ali ravnica nije moj teren i što zbog
ravnice,a što zbog situacije imam osjećaj da je vrijeme stalo. Dokolicao se,
kucno je i taj čas,noga je zagazila na prvu stepenicu i ,kao nekim čudom,
nestade onaj kamen u želucu,osmijesi lagano preplavljuju zbunjenu gomilu
iznad koje odzvanjaju meni znana i neznana imena. Molim Boga da bar netko
od poznatih bude blizu,da te zadnje sate toga dana nekako oplemenimo.


priča druga

Prolomi se „fišćot“,klimnuše glave kao kakav pozdrav na stjanci i odeeee
"vlak v daljave".Tko zna gdje je sljedeća stanica i tko ispada iz igre.
Pomalo se opuštam i uživam u prirodi koja protječe u vidokrugu.Nije
kao moje more,ali vjetar se poigrava žitom i stvara iluziju pravih valova.
Malo pomalo netko skupi hrabrost i procjedi nešto kroz zube...ostatak
ekipe sramežljivo procjenjuje što će i hoće li nešto prozboriti i tako krene
neka konverzacija.Sad je vec lakše!Polako se riječima "pipamo" kao slijepci
u mraku ,mjerim i važem svaku riječ jer nisam više međju svojima-tko zna
što sve zemljom hoda i vlakom se vozi?Moj strah je iz mog gledišta opravdan
,ali moram ga zatomiti i prilagoditi se uvjetima.Netko ce reći "lupetaš!",ali u
onim vremenima khm,khm nećemo politiku...
Sunce u daljini nestaje,nestaje i onaj čarobni krajobraz kojeg jos uvijek
pogledavam kroz prozor kupea.Suncokreti kao kakva vojska egipćana u
pustinji odaju počast svome faraonu u odlasku na vječni počinak.
Cijelu idilu jedino povremeno prekidaju nekakva štuckanja i povremena
stajanja.
Pada noć...
...noć koja me pomalo plaši jer uz to što nemam pojma gdje idem više ni
ne vidim gdje idem.Eto jedino je dobro u cijeloj priči sto sam skužio da
smo u Hrvatskoj tako da je Priština ostala u kutovima usana skrivena
smješkom.
Svaki tup-tup znači sve bliže sam kući i moru.Malo me Slovenija muči jer
volim snijeg ,ali „di ćes mene u takav led“.Pao mi je napamet Zagreb,ali
mislim to je za odabrane,Bihać i Zadar sam isključio,a kad bi me dopalo
u Divulje to bi mi bilo i bolje nego da sam doma-znači ostala je Pula.:-(
Ajde dobro to i nije tako loše (tješim se) to je kao da sam i doma.
More,slični ljudi,bar nije daleko... svakakve razloge nalazim kao i pijanac
samo da nesto prevrne preko grla i ubije stvarnost.
Noć je već skrila ravnicu pod skute,a misli se i dalje roje...budan sam i sa
150/180 i 90 (u grudima) sanjam i mislim samo da ne mislim...


priča treća

Noć je pala,crna noć...mjeseca nigdje...ni ne slutim da je to vatromet
u usporedbi sa mrakom koji me čeka.Jedini kontakt sa vanjskim svijetom
je onaj tup-tup koji lagano sinkronizira otkucaje srca i pokoja svjetiljka
na nekoj divljoj stanici.Kao da smo se vozili posebnim kolosjekom,a ne
posebnim vlakom;da nije bilo Vinkovaca mislio bih da se vozimo u krug.
Adrenalin popušta,umor čini svoje,oči sklapaju se u san i baš kad mi se
sve učini ravnim onaj divljak,pivske trbušine, prodere se iz petnih žila.
Ma tko budali vojsku u ruke dade? Luđji je od njega!
Poskakasmo se kao zečevi,viseći jedan preko drugoga čekamo prozivku...
Lupeta li lupeta pa i mene dohvati.Mislim se "ma fala bogu;neka me više
iskrcaju da ne slušam tu budaletinu".Svaki njegov urlik mi je bar mjesec dana
života manje.Pozdravim se s ekipom iz kupea i priključim se ostalima s liste.
Postrojismo se u hodniku vagona,a i ne možeš drugačije i da hoćes,osluškujem
tup-tup... tup-tup postaje tup-----tup,vlak polako usporava...duuuugiiii zvuk
kočenja,poput igle,bode uši i para grobnu tišinu.Glave od umora i pospanosti
ovaj put klonuše poput krepanih kokoši.Trbušina se odkotrlja niz stepenice i
nakon desetak-petnaest sekundi ,na moju radost prodere se zadnji put u mom
životu-"Izlazi!!!!". Za to vrijeme,izbivanja trbušine,skužim da se neki dečki
znaju iz učionica i spavaonica.Pa kud ja osta' sam ko Pale sam na svijetu... [w]
Silazim i gledam ga onako umiljato,a jebem mu sve po spisku :evil:
Oči se polako privikavaju na mrak,a noge cupkaju po pružnom nasipu... i
vidim čovjeka,ali ne vidim ni uniformu ni čin.Čovjek nas pristojno pozdravi
i zamoli da uđemo u kamion."Koji kamion čovječe?" mislim se...gomila krene
i ,vidi stvarno, nešto sitno lebdi i svijetli kao lumin na dušni dan. Tek tada
spazim obris crne grdosije u još crnjem mraku i onako napamet koračam u vis
grabeći prvu stepenicu poput utopljenika kad traži ruku spasa. Potrpasmo se u
kabinu "nečega",vrata trsenu,lumin se ugasi...a mi? Mi sutimo-SVI sutimo!
Progutaše me grdosija kao kit Pinokija,mislim se... i prasnem u smijeh,pravi
pravcati zdravi smijeh.Zaurla kolos i krene proždirući prve metre mraka-dobrog
mraka... [egyptian]


priča četvrta

Vlak ostaje iza nas, pretvara se u svjetleću nit i na kraju isčezava u noći.
Nastavljamo svoj put ljuljuškajući se kao na valovima lagano grabeći
posljednje kilometre ovoga,za mene,dugog putovanja.Ni dan danas nisam
ljubitelj prevoznih sredstava i sve što traje više od pola sata meni je tlaka.
Na sreću ovaj dio puta pokazao se mačji kašalj tako da smo,uz kratko
zaustavljanje kod male kamene kućice,vrlo brzo stigli do prizemnih kuća
u nizu.Ništa mi nije bilo jasno jer od kasarni ni traga ni glasa,nema žice,
nema straže...kao da smo dosli u planinarski dom. :confused0007 Očima prebirem po
mraku i ne nalazim ništa.Odjednom u visinama razaznajem tanku liniju
koja dijeli nebo i zemlju i shvatim da sam u podnožju neke planine.
Nakon one ubitačne ravnice i malo veći grudobran izgleda impresivno;
sad zamislite kako je onda izgledala Plješivica.Još samo da se pri vrhu
ukazao Betmen. [neee]
Polako se film počeo odmotavati i shvatim da je tajanstveni gorostas
ustvari najobičnija 150-ka ili cak 190-ka PP voda,a čovjek sa šapkom
srednjovječni uglađeni stariji vodnik kojeg smo kasnije od milja zvali Bole.
Kako mi to „srednjovječni gospodin“sad čudno zvuči. [luda2]
Poput 7 patuljaka krenuli smo prateći njegov korak i za tili čas našli smo
se u malom hodniku jedne od kućica iz onog niza.Vidjevši nas onako
zbunjene, poslao nas je „na pišanje“ i zamolio da mu se prdružimo u kuhinji
radi kratkog upoznavanja i rasporeda spavanja.
Vrlo brzo teške glave su popadale,kao rafalom pokošene i utonuli smo
u zasluženi san.
Jutro!
Ono isto Sunce što se kotrljalo nepreglednom ravnicom ovaj put izgledalo
mi je nekako poznato,domaće...Naspavao sam se za sve dane Sombora.
Bole nas je već čekao ili bolje reći čuvao da nas stari vuci ne rastrgaju.
Lagani razgovori ugodni ispunjavali su kuhinju,a još uvijek friški planinski
zrak bistrio je glave.Odjednom uniforma i čin više nisu bili iznad nas;iznad
nas stajao je Čovjek sa činom.To mi je bilo najveće iznenađenje i najdraže
iskustvo koje se kasnije pokazalo kao pravilo,a ne iznimka u komunikaciji.


priča peta

Prvi dan;kahva je već i zaboravljena...
Pod nogama je novi teren,iznad glave novi zrak,a ispred mene jos devet
duuuugiiiiih mjeseci uniforme i života/rada u specifičnim uvjetima.
Sunce je visoko,a nigdje žive duše?Pojma ja još nemam ni gdje sam ni
zašto.Prvi put nakon tri mjeseca vidim i uzmam u ruke novine kad ono
Borba i jos na ćirilici. :banghead Prizivam i prozivam znane i neznane junake. :evil:
Odakle krenuti?Tečajna lista mi se učini kao slamka spasa...tako i bi.Uz
poznate iznose nepoznati znakovi polako dobivaju svoju sjenu,meni pomalo
razumljivu i znanu iz nekih ranijih vremena.I tako nakon pogađalice i
lutanja nepreglednim prostanstvima vlastite lubanje odlučih malo noge
protegnuti i pogledati sto sve krije planina pod svojim skutima.Prođem kraj
kantine i lagano cestom kad ispred mene ni više ni manje nego dva aviona;
Ej dva prva aviona!Ona krama u Somboru je bila Trojanski konji,a ovo ovdje
su pravi leteći strojevi,napeti ko pračke stoje i čekaju...Imam osjećaj da
poskakuju od želje za „bacit đir“ kad ono ja drhtim od uzbudjenja.
Možda će nekom zvučati čudno,ali filali su me sa avionikom tako da osim
blokova ruske elektronike,budilica sa čudnim kazaljkama i slika nisam ni
vidio avion u kompletu.
Davili su nas sa instrumentima i elektronikom kao da ćemo mi to „raditi“,a
stvarno mi nije bilo jasno koja budala bi dala vojniku u ruke nešto sto će
ponovno u zrak?
Ma naravno nisu oni blesavi,ima poslova za mlade jančiće,već je to bila
40 godina,uhodana praksa guranja „žile“ među oči i ejekulacije u četvrtu
komoru kraj maloga mozga.
Bauljam tako pomalo i bez cilja,gledam a ne vidim ,vidim a opet kao da i ne
vidim...ruka u džepu nervozno prevrće kutiju cigareta-vrijeme je za povlačenje.
A mogao bi se i netko zapitati „di je budalu vrag odnija“. Do kraja dana pao je
ručak,par duvana,sigurno i jos neka kahva,a onda nos u jastuk do idućeg jutra
jer sutra je ponedjeljak i počinje novi radni dan/tjedan.


priča šesta

Ako je istina da se po jutru dan poznaje onda bi sljedeći mjeseci u odnosu
na somborske dane mogli biti barem kao šestica na lotu.Da je manje ne bi
valjalo ,a da je više ne bi bilo zanimljivo.Tako i bi...barem meni!
U dvije spavaonice bilo nas je možda 30-35,a od toga barem 10 van kreveta
na noćnim dežurstvima,odsustvu...Moglo bi se reći da nas je bilo taman toliko
da ne možemo pošteno zaratiti,a ni pojesti sve sto bi „ćuftar“ dovukao onim
svojim tamićem.
Jedan detalj-dečki iz meteo čete nisu bili pod komandom naših,ali nije se
pravila razlika i dizala prašina oko toga. Jedina razlika koja mi je ostala u glavi
je postrojavanje njih 2-3-oje u posebnu liniju koja je izgledala stvarno betežno
i uvijek budila dobrog duha zajebancije.
Jutarnje buđenje je prvih petnaestak dana bilo skoro pa po PS-u i to samo
zbog Bole koji je bio s nama; eto da čovjek ne dobije po nosu ni kriv ni dužan.
Znači klasična vojnička priča;dizanje u 5,tjelovježba,higijena...Oko 7 sati
trećim autobusom došao bi zastavnik Kole(& Co) i nakon kratkog raporta
(i prozvke?) potjerao bi nas na kolektivni dorucak.Treći autobus,da treći!
To je taj!Nama vrlo bitan u daljnjem životu jer s njime će nam počinjati
radni dani kad se Bole vrati u „normalu“. :lol:
Svi radno sposobni oko 8 sati napuštali bi lagano kuhinju i dalje po dnevnom
rasporedu,a mi mlađarija ostali bi malo pomoći oko čišćenja i spremanja.
Kao što rekoh nije tu bila baš hrpa ljudi pa osim pranja psuđa i malo proletit
s metlom po spavaonama i krugu nije bilo posla.
Ta prva sedmica je uglavnom prolazila u tovljenju i spavanju-ako nije bilo
vrijeme za krevet onda se to upražnjavalo u kočionom padobranu iza čete,
razapetom među stablima daleko od očiju.Koja ležaljka! :lol:
Imali smo i jedan photo session za propusnice i nekakvo pranje mozgova u
svezi,glede :confused0006 vojnih tajni,ispunjavanje papirušina sa osobnim
podacima i o članovima uže i šire obitelji.Pogađate poseban naglasak bio je na
antidržavne elemente tj. članove u „inostranstvu“ jer takvi su „dijelili letke“ i
po difoltu rušili Jugoslaviju.
Zaduži smo opremu i 48-ce i tako opet postali „pravi“ vojnici spremni braniti
domovinu.Jest da nam to nije ni trebalo,ali eto jebeš vojnika bez puške,a kad ih
ima daj ljudima neka se igraju rata i troše ulje i drnč.
Tako u raduckanju i zajebanciji dani prođoše i dođe vikend.Vikend u kojem je
Rupa izgubila djevičnjak!Bilo je kratko,ali slatko. :langue :langue :archange


priča sedma

Bješe to jednog popodneva...petak,subota,nedjelja?Tko to može znati;ma nije
ni bitno za ovu priču.Ne pišem ni povijest ni historiju ovo je tek viđenje
običnog čovjeka i nekad mladoga vojaka.
Tko zna gdje je meni taj dan bila glava i gdje su me misli vodile i odvele...
A kako uvijek u životu ima netko tko će te zajebati pa makar i za žvaku tako
se i taj dan našao jedan od starije ekipe i prekinuo to moje astralno putovanje.
Gdje ima dima ima i vatre! To moje astralno putovanje pretvorilo se u pravo
putovanje i to do same Zvijezde-Alpha centauri.
Uputismo se tako uz kantinu i PP vod,preko usjeka tri kraj ona dva "jarana"
pa na dvojku. Laganim korakom za par minuta stigosmo do punkta VP.Dečki
na svom mjestu,kao na jutarnjoj smotri;oličenje vojnika-da ih mame vide suze
radosnice tekle bi im do stajanke.
Malo su se nećkali hoće li me pustiti jer ipak nisam tu s nekim oficirom,a
ni propusnice nemam.Na kraju su zažmirili jer i sami znaju da u objektu
nema ni žive duše,a telefon iz Željave je ipak brži od kampanjole. :)
Jedan korak,samo jedan korak...duga zelena vrata ispred nas dijele svijet
na dva dijela.
Otvoriše se mala vratašca s lijeve stane i mi nestadosmo u utrobi planine,
nekad vrlo močne planine.Trebalo mi je bar 10-ak sekundi da se oči priviknu
na umjetno svjetlo.Polako koračam prvim zavojem koji i nije baš nešto
impresivan,a onda se pred očima stvori velika nebesko plava dvorana-predvorje
podzemnog grada.Kao u nekom transu,izbezumljen viđenim,gutam očima sve
pred sobom.Vidim svašta,a ujedno i ništa.Dok ja tako gledam,vrteći se u krug,
nišlija/maneken sprema vozilo za "obilazak".Meni malo čudno što Besim ostaje
u kancelariji i ne ide s nama...ali vrlo brzo shvatio sam pravila igre. :evil
Oko 17 sati jedan iz čete odlazi u podzemlje dežurnome pomoći oko kerozina i
smeća.I tako mene lagano Šipac "natakne". :banghead :banghead
Pokupili smo sav kerozin i sve kante u objektu,uključujući i tri-četiri iz Zvijezde
pune spirina od kojih se diže i prazan želudac.Nakon odlaska do kontejnera
odradio sam još jednu turu po galerijama vračajući kante na njihova mjesta.
Bilo je ludo i nezaboravno za prvi put,a ni Besimu nisam ostao dužan. [luda2]


priča osma

Eto,prošao je još jedan dan...sutra je opet dizanje u pet.Ležim i mozgom mi
kruže dojmovi i pokušavam neke stvari svrstati na prava mjesta,ali osjećaji
su pomješani jer pitanja ima,a odgovora ne.Za neka mislim da ih je bolje
i progutati ma koliko ona gorka bila jer ,ljudi moji,bratstvo i jedinstvo su
na kušnji.!!!!! :-)
Polumrak u galerijama za vrijeme mirovanja omekšava ali i izdužuje sjene
i svemu daje jednu notu beskrajnog,nedodirljivog...kao da je sam AH imao
svoje prste.Sada se sigurno pitate koji? I dobro se pitate jer jedan je bio majstor
trilera i zabavljač ,a drugi se zabavljao radeći trilere i horore živim ljudima.
Ovdje su sigurno oba imali prste!Jedan je dao ideju i pokazao svijetu što
sve čovjek može i gdje su granice izdržljivosti,dok drugi iz prikrajka,kao
kakav kočijaš ,duše živih, drži upregnute u svrhu očuvanja ideje onog prvog.
Strah je najbolji stražar jer strah NIKADA ne spava!U glavi prevrćem pjesčani
sat punjen s jedne strane prašinom zdrobljene planine,a s druge ljudskim
znojem. I... sat staje!...,staje na sredini jer znoj i prašina daju blato.Blato isto
ono koje neki imaju u glavama.Mislim se koliko ljudskih duša lebdi galerijama,
koliko je ljudskih sudbina utkano u planinu gradeći tunele.Možda su na Goli
otok išli ljetovati samo najbolji udarnici i graditelji Kleka,noseći sobom i
kamen da se zna tko je pravi???
Sad gledam slike tog istog čuda samo 20 godina kasnije i što vidim?Vidim
jedno veliko NIŠTA.Crni mrak,crni zidovi,crna srca rušitelja...
Živjela je 20 godina,a umirat će VJEČNO;planinu nitko nikada pomaknut neće!
Duše i sada lebde samo im se nakon rata povećao broj tako da su galerije sada
pretrpane. Zato pazite Vi koji kročite u utrobu Zemlje!

Sorry došlo mi je...moram stati.


priča deveta

Desetak dana je iza nas.Mi „friški“ uklopili smo se u novu shemu
vanzemaljskog života,a majčica Zemlja vapi za svježim mesom. Propusnice
su valjda gotove i danas bi mogli u prvi službeni obilazak. Bole je jos ovu
sedmicu s nama i sigurno će prirediti mali izlet za veliku djecu. Odradili smo
jutarnje rituale vojnika običnog... Miris kahve prožima svježi zrak i poput
hobotnice širi se kuhinjom i bar na trenutak zaokupi mi misli i odvede me u
neki paralelni svijet niti 100 km južnije.Samo jos šum mora nedostaje i
ljeskanje valova na jutarnjem suncu.Dobar je to osjećaj samo kratko traje,čak
kraće od prosječnog leta 21-ce na toj relaciji. Da se mogu uvaliti u dvosjed pa
„đir“ i samo vidit ima li koga na moru jer deveta ura se bliži,a mjesto za
izležavanje ne čeka. Bole je nestao na isti način kao sto se i pojavio i stara
garda s njim,a mi mlađarija opet spužve,krpe,metle,džogeri... a onda trk u
padobran jer daleko je ručak.A do noći tek? Aaaaaaaaaa... :banghead
Nadao sam se vidjeti galerije u punom svjetlu kad ono rog za svijeću. Kako bi
rekli u mom kraju „falio sam“ jer i ovaj dan ce proći kao i prethodni u
bespotrebnom rasipanju energije i nadmudrivanju ubijajući vrijeme i volju.
Na koncu koga briga;glavno da se ubraja u vojni staž pa kakav god dan bio.
Ručak,malo okolo do stajanke,večera,televizor-kolo se okreće,ajmo leći jer do
izlaska Sunca nema baš puno. Zašto nije dan kao noć,a noć kao dan?Danu nikad
kraja,a noć dok pucneš prstima,kao mig u brišućem letu,samo treptaj oka i već
jutro svane. Još četiri radna dana i Bole se vraća doma sto znači da bi utorak
mogao biti dan za upoznavanje novih ljudi i tehnike.Na kraju ipak zadovoljan
odem u krpe odguditi svoju turu. [dreamer]
Sljedeći dan...na stolu šapka i velika žuta kuverta,a meni smješak oko glave.
Samo gledam i ništa ne pitam,bolje je ne gurati nos jer ionako ćemo sve saznati.
Vrlo brzo smo dobili svoje propusnice i veliki obilazak je bio pred nama.
Gledam sliku i divim se jer ona somborska je na razini foto sekcije četvrtaša.
Sreća piše ime u knjižici pa se zna čija je. :mrgreen:


priča deseta

jedna prigodna:

Jeste li čuli djeco, vjerujte bez šale otvara se škola za pačiće male.
Svi pačići došli kao đaci stoje stari patak metnuo naočale svoje.
Učio ih , učio od srijede do petka al' se nisu makli dalje od početka.
Ništa više ne nauči pačurlija ta nego čto je prije znala:"pa-pa-pa"

„čika“ Jova Zmaj

I sad se vi pitate što mi bi.I ekipa se pitala sto mi je,a ja sam se smijuljio i
zamuckivao/recitirao dok smo koračali prema rupi...i na kraju priče tako i
bi jer vratili smo se,a ništa nismo skužili. :-)

I dođe taj dan!
Okupio nas Bole kao pačiće,dva po dva pa u nekom stroju, nas 5-6 kao u
baletnim papučicama odcupkasmo laganim koracima do dvojke.Da,u cipelama!
Čizme su se nosile samo na jutarnjoj smotri.Jest da smo policajce već znali,ali
svi skupa smo se pravili blesavi i pretvarali kao da se prvi put vidimo.Bole je
bio stari igrač i čitao nas je kao knjigu,znao je da su se neki od nas već smucali
po galerijama,ali nije htio komplicirati ni sebi ni nama.Tako smo i službeno
zakoračili u podzemlje.Nakon prve okuke našli smo se u velikoj prostoriji gdje
se nalazio ograđeni prostor za potrebe majstora i ekipe tegljača (buža).Ispred
ograde uredno parkirana pregledana i napunjena stajala su elektrovozila-tegljači
čekajuci svoje konjanike.Unutar ograde duž lijevog zida oblijepljenog
pločicama stajali su neki priključeni na punjače. Tu smo upoznali majstore i
vidjeli iz prve ruke neke stvari.Krenuli smo dalje,prošli kroz teška vrata i ušli
u ogroman prostor; skoro pa prazan izgledao je i veći nego sto jest.Iza te
betonske pregrade s lijeve strane nalazilo se parkiralište u sastavu eskadrila i
tu su stajali osedlani konji.
U produžetku se ukazao tunel 124-te,a nasuprot,s desne strane bila je kancelarija
vatrogasaca.Ispred prozora parkiran je bio crveni tegljač sa crvenom prikolicom
punom žutih spiratoma i srebrnih odijela,a izgledao je kao,pune darova,sanjke
Djeda Mraza.Iza stakla,a ispod brčina,krilo se strogo lice majstora Dane.Lice
koje nakon par dana više i nije izgledalo tako strogo,ali na mene je tada ostavio
takav dojam.Od Djeda Mraza ni traga ni glasa. :-( Produžili smo ravno,bacili
pogled na rastavljene „zvjerke“ i nestali u desnom tunelu 125-te.Kroz sam tunel
se nije imalo što vidjeti osim par aviona jer ostatak je bio vani.Skoro na samom
kraju tog tunela bile su kancelarije gdje bješe komanda objekta i tu smo upoznali
crnokosu gospođu M i našeg glavnog i za sve odgovornog ppuk S(?).
Ispred samih kancelarija stajao je nekakav crni mlazni motor.Kasnije mi ga je
bio gušt svaki put zavrtiti u prolasku. Tako se lagano pokretao i dugo vrtio da je
to bilo čudo.Samo je prste trebalo paziti. :-)
U povratku smo posjetili DIT 1 i upoznali majstora koji je dežurao pored svoga
narančastog ljubimca-dizelaša.Vrativši se do vatrogasaca otišli smo u tunel
124-te i na trojci obišli kotlovnicu,DIT 2 pa produžili do kuhinje u Zvijezdi i na
kraju do bravarske radionice na četvorki.Bilo je to dobar izlet i stvarno smo se
nahodali. Po povratku u četu sređivali smo dojmove i uz kahvu pokušali sve
skupa složiti u glavi,ali nije nam baš išlo.


priča jedanaesta

Izgurali smo još jednu sedmicu;dvije su iza nas ,a ima ih još bar 25 za neke.
Svemu dođe kraj pa i vojnom roku.Na kraju mi je stvarno bilo žao pa sam što
za dišpet što iz gušta ostalo pola dana dulje.Ostao bi cijeli dan,ali moja jezičina
i dva filma uz fotoaparat bili su dobri argumenti za stišavanje strasti i povlačenje.
KIK-a Vekića sam izludio do te mjere da mi je zaprijetio VP-om i odvođenjem
iz baze.Jest da ono što sam imao uzase nije dovodilo u pitanje opstanak
Jugoslavije,ali bilo je dovoljno za bar 5-10 godina robije.I tako sam možda bio
jedini koji nije iz jna pobjegao glavom bez obzira nego odradio skoro cijelu
smjenu u civilki i ostao na ručku ,a otišao tek sa kombijem dežurne pare.
Tko je lud ne budi mu drug! :mrgreen:
Na kraju priče pola negativa nije bilo upotrebljivo jer ono što vidi oko na
umjetnoj rasvjeti u galerijama i ono što vidi aparat potpomognut blicom je
neusporedivo.Neki negativi su u potpunosti „pucanj u prazno“-crno u mraku.
Jedna od boljih je onaj tegljač na punjenju viđen pred pola godine.Moram još
jednom prekopati neke stvari i naći najbolji uradak koji sam imao.Sklonjen je
negdje ,ali gdje?
Nakon razvijanja slike su otišle na kućne adrese,ali momci nakon skidanja nisu
uzeli za shodno javiti se.Na kraju dobro sam i prošao jer mogao me netko i
otkucati za usranih 7 dana nagradnoga.E kako čovjek moze biti mlad i blesav,
a na kraju ostane samo blesav. :-)

Ma vratimo se mi samoj priči.Mislio sam da će mi s vremenom biti lakše,ali
sada vidim da sam se prevario.Puno dana je još u igri, puno zbivanja ,sjećanja
blijede, stvari se relativiziraju i teško će biti držati se neke niti vodilje i opisivati
zanimljive događaje,a da se priče ne prožimaju. Treba te dane pretočiti u neku
pitku i zanimljivu formu,a opet izbjeći „ich formu“ tj pisanje u prvom licu
jednine jer životu rupi ne počinje mojim ulaskom,ali ni ne završava mojim
izlaskom.Nadam se da vas ovaj uvod nije preplašio i otjerao.
Nastavit ću pa što bude. :-)

Prošle su i te dvije sedmice,a naša dobra vila Bole vratio se mirnodobskom
ustroju. Sad će biti klasičnih okršaja stara-nova vojska.Jedan od omiljenih
preparata bila je pjena za PP aparate koja se bacala po kupatilu i wc-ima.
Te igre odvijale su se samo oko čete dok je stanje u rupi bilo uvijek na nivou.
Nešto moraš i istrpiti da bi na drugu stranu dobio.Otišao je Bole,ali otišlo je i
ustajanje u 5 i jutarnja gimnastika. Od tog dana ustajanje je bilo oko 6:45
jer tada je prolazio treći autobus u kojem su bili nasi oficiri.Nije nam trebalo
crtati što i kako se radi-dok oni od stanice dođu do čete mi smo već na nogama!
Postrojavanje je bilo više kao parada za prolaznike,a ne sama sebi svrha.
U zimsko doba Kole bi u prolazu procijedio kroz zube „bjež' unutra“. Čitanja
„dnevne zapovesti“ nije bilo,to se nešto piskaralo i čitalo uz doručak,ali više kao
interni radni raspored.Daleko je to bilo od somborske knjige. :-).Puške smo
čistili za kakvu paradu i posjet glavešina,a inače znalo se i paučine nakupiti.
Znali su oni našu igru,ali su i znali da smo TU kad treba i da nema mudrovanja
kad treba zapeti. Jedan takav slučaj se zbio pred sam kraj mog duga onoj državi
kad je negdje između 21 i 22 sata zazvonio telefon sa molbom dežurnog vojnika
vatrogasca da mu pošaljem u rupu 15-estak vojnika.Lagano sam ga odj... i uzeo
to kao zafrkanciju.Prođe par minuta i zvoni telefon kad vodnik(?) Kamber sav
izbezumljen urla na sve oko sebe i na telefon da mu šaljem vojsku.Skužim da je
nešto više u igri od puke zajebancije.
Pokupimo se skoro svi i pravac OC.U galerijama mir i tišina,ali vidim nedostaje
opreme na crvenom tegljaču,a on nije dirnut.Dovučemo guzice do Zvijezde i
uđemo u OC kad ono sve bijelo i svi bijeli;samo im se oči vide. :-) Prvo smo
popadali od smijeha,a onda i od muke.Stali smo na loptu....smirili se i bacili na
posao.
...a priča je krenula ovako: miš je progrizao izolaciju na nekim kabelima,počele
su frcati iskre i buknuo je plamen.Ljudi su skočili sa aparatima i to halonima i
sve je bilo dobro dok ih nisu ispraznili,ali bez učinka.Pošto nije više bilo halona
pri ruci uzeli su dva S6 i sprašili ih u cca 30m2 prostora.Tek tada vatra je stala,
ali 12 kg sode bikarbone ispaljene pod tlakom okovalo je,poput leda,cijeli prstor
i opremu. Nadam se da nitko od vas nije imao razlog prazniti prah i da neće.
Čišćenje je trajalo cijelu noć i ujutro su se jos mogli vidjeti ostaci.Poliranje je
odrađeno u narednim danima tako da više nije bilo vidljivih tragova praha.
Majstori-električari pregledali su instalacije i zamijenili izgorene kabele,a mi
smo za nagradu taj dan bili pošteđeni svih mogućih napora osim ležanja i
prežderavanja. U izvještaju je bio spomenut jedan miš kao uzrok požara jer su
ga našli pečenog na samom izvoru vatre.Možda je to samo bilo priviđenje za
opravdanje nečijeg nerada,a možda je i stvarno bio miš?


priča dvanaesta

Jedan redovan dan vojnika običnog(vojnicus vulgaris),radnika na tegljačima...
Nije to ništa spektakularno ni bitno različito od rada u običnom hangaru osim
što iznad glave nije krov i plavo nebo nego plavi plafon i crna zemlja.Nakon
ustajanja i doručka slijedio je oko 8 sati odlazak u podzemlje.Znate ono kad
patuljci idu i pjevaju „haj-ho,haj-ho...“ - e tako smo i mi išli ,a ja bi zviždukao
i smijuljio se.Neki su mislili da sam „prosvirao“,a ja sam samo tražio priliku
za dobru zajebanciju i obično je nalazio bar sebi za dušu.Tih prvih dana na
prijavnici pred dvojkom uzimali smo svoje propusnice,a bile su u igri dok nas
svi dečki iz vojne policije nisu „pohvatali“.Kad smo se udomaćili nitko nas više
nije pitao taj dokument do samog kraja vojnog roka.Meni je uvijek stajala u
novčaniku pa čak i kad sam išao doma bila je unutra.Toliko o nekoj strogoći i
evidenciji brojnog stanja na punktu vojne policije.Previše smo se kretali kroz
ta vrata tako da dečkima nije bilo zabavno ulaziti svako malo i vraćati
propusnice.
Vrlo brzo nas je i ostatak ljudstva „pohvatao“ tako da smo se osjećali kao da
radimo u nekoj civilnoj instituciji ,a ne u vojnoj bazi.
Radno vrijeme je bilo od 8-15,ali sa jednom dozom fleksibilnosti jer bilo nas je
barem troje u smjeni uz dva majstora tako da se uvijek moglo i prošvrljati do
četvorke.Ako i nema razloga za vožnju izmisli se nešto samo mora biti iz
djelokruga, ali u pravilu jebalo se pilotima zašto se mi vozikamo.Štoviše njima
je bilo i drago jer su se i oni služili tim besplatnim prijevoznim sredstvom.
Mi mlađi koji nismo imali iskustva sa upravljanjem motornim vozilima iz
civilnoga života,a i oni koji jesu, morali smo proći obuku kako bi posao mogli
obavljati u cjelosti.Taj početak autoskole odrađivao se vani u usjeku i u
predgaleriji na dvojci. Trajalo je to skoro mjesec dana i tek tada su nas službeno
pustili u tunele među avione.Vozikali smo se mi ranije po galerijama,ali to je
bilo u popodnevnim satima i pod uvjetom da nas nitko ne vidi.Ostatak obuke
svodio se na proceduru stavljanja i skidanja tegljača sa punjenja,zamjenu
pneumatika,osigurača,održavanja akumulatora i servisiranja kočionog sustava.
Uz taj naš dio morali smo proći i vatrogasni dio obuke jer smo bili dio
interventne ekipe za nedaj bože.
Puno se boca zraka ispraznilo,guma promjenilo,destilirane vode i uk2 potrošilo,
kilometara odvozilo,a i znoja prolilo.Pucale su Tangove i Uniorove gedore 19 i
21 kao od stakla...ne nismo bili jaki nego se radilo jer 2,5T nije mala težina ,a
gume samo četiri.


priča trinaesta

A kako nakon svakog dana dođe noć tako i taj dio veselja i narodnih
običaja vrijedi i ovdje.Nije narod blesav kad kaže "bolje da propadne
selo nego običaji".Tako je i slučaj sa Željavom-sve ode u papar,a Sunce
kruži li kruži i dalje.

Jedna radna noć u životu tegljača običnog (lat.oxus vulgaris) ili domaćim
rječnikom tegleća marva. [luda2]

A čega sve nije bilo?...Nakon što svi odu i rupa utihne nastupa vrijeme
dežurstva. Malo me muči ručak jer s njim bi trebao početi.Već dulje mislim na
taj dio dana i nikako da se domislim.Znam da se jelo gore u četi i dolje u
Objektu, ali nikako mi vremenski okvir ne pada preko očiju. :-( Uglavnom
zamjena prve i druge smjene vršila se negdje oko ručka. Do 17 sati se i nije
imalo što raditi,a to vrijeme je kao stvoreno za popodnevni odmor.Nije baš
uputno mijenjati gume i pumpati dizalicu punog želuca.Nakon malog odmora
idem i nešto raditi; palim tegljač izlazim iz "dvorišta",zakačim prikolicu i
bacam se na posao.Pošto vise nema mlade vojske ruku spasa daje mi kolega
vatrogasac i tako zajedničkim snagama kroz polumrak jurimo galerijom prema
jedinici i kupimo ostatke dnevnih aktivnosti mehaničara 125-te i DIT-a 1.
U povratku kratko se zaustavljamo pred PARCA-om i nastavljamo kroz 124-tu.
E sad već moramo biti pristojniji jer nije baš lijepo kad moraš slušati predavanje
o poštivanju propisa i ponašanju u Objektu.Sad lagano u drugu i put pod kola pa
po smeće na trojku.Putom i ovdje kupimo kerozin,masne krpe,prljavu piljevinu i
ostalo smeće iz galerije i DIT-a 2/kotlovnice.Nastavljamo punim gasom u trećoj
prema Zvijezdi i četvorci jer tamo više nema "neprijatelja" pa se može.Nije to
neka brzina,ali za te i takve uvjete sasvim pristojnih 30 i koji preko km/h.
U Zvijezdi kupimo kante iz kuhinje,nimalo ugodnog sadržaja,i zadržavajući dah
hitamo prema prikolici.Na četvorci obično ne bude puno otpada pa ga je
najjednostavnije samo prekrcati da se poslije ne vraćamo zbog jedne obične
prazne kante.Tada smo kratili put koliko god je bilo moguće,a sad bi s guštom
jedan đir s kraja na kraj,ali nema više-gotovo! Kao kroz probavni trakt neke
nemani,putujemo prema anusu,režemo polumrak galerija i tražimo izlaz.Kratko
zaustavljanje na dvojci uz desni zid i prst pogađa u metu/zeleni gumb,otvaraju
se vrata...
Pred nama nešto nalik "onom svijetu" beskrajna svjetlost,raj...Sunce para
zjenice,malj udara u potiljak i meni neizdrživa bol prolazi glavom... instinktivno
dižem ruku i zaklanjam vec zatvorene oči.Osjećam se poput nemoćnog bebaća
kad ga majka donese na svijet.Plakao bih i ja ali nitko me čuti neće da mi
slijepcu ruku spasa pruži.Da bar mogu „rej-banke“ žaduziti! Bol popušta,vrata
iza nas ostaju poluotvorena,a mi migoljimo vani na zrak vozeći usjekom ususret
jednom običnom kontejneru.
Povratak je nesto lakši jer,ako ništa drugo kante iz Zvijezde su prazne pa je teret
manji.I taman što operem ruke i zapalim jednu zvoni telefon, prijavnica javlja:
"stig'o ćuftar-VEEEČEEERAAAA!"#$%#$&%% psujem i gasim cigaretu pa
opet na tegljač po vatrogasca i tacnu.Ovaj put izlazak na svjetlo prolazi bezbolno
jer oči se jos nisu vratile u režim rada "buža". Pokupimo večeru,pristojno
zahvalimo i jedan okret-nije noć al' laku noć! Vrata se zatvaraju i ako sve bude
po planu do 5 sati ujutro nitko ih neće dirati.Ostalo mi je odraditi jedan đir do
KK po destiliranu da napojim konje i pobacam ih na punjenje da do ponoći prva
tura bude sita. Vrijeme do dvanaset kratim uz večeru i zajebanciju s kolegama
vatrogascima i u DIT-u 2/kotlovnici sa dežurnim civilima. Druga tura će oko
ponoći na pojilo,a ja na spavanje.Ne bi se smjelo kao i puno toga,ali kad odradiš
pošteno što imaš ubiješ oko;pa i dežurni oficir spava. :-)
Oko 5 sati opet lagano na noge pa na tegljač i u galerije po kerozin. Mislim se jel
to tamo krave ili avione cuvaju???Pa koga vraga to čudo rusko...sve napravili,leti
,ali pušta?;pa nije to bicikl majku mu %&*#$! Što se mora teško je;zajašem svog
plavušana i nečujno nestanem u dubinu Objekta pokupiti tu lučevinu srebrne
ergele.Teških očiju izlazim vani i u polusnu rješavam se nakupljenog kerozina
pa nazad u krpe do doručka. A što vrijeme leti!Nisam se ni pokrio kad telefon
zvoni. Beštimam i dižem se pa opet na tegljač po vatrogasca i tacnu.Molim boga
da nije riblja konzerva i crveni luk jer mi se povraća i sada dok pisem...koja
gadost. Još malo,jos dva radna sata,a onda pravac u krpe. [luda2] [luda2] [luda2]


priča četrnaesta

Nakon dva dijela o ekipi tegljača bilo bi lijepo posvetiti nekoliko redaka i
napisati nešto o radu i djelu vatrogasaca u podzemlju.Možemo mi misliti što
hoćemo,ali najbolji vatrogasac je vatrogasac bez zadatka i sreća da je tako i bilo.
Jedan slučaj za mog boravka poremetio im je tu idilu,ali vrlo brzo su se vratili
poput medvjeda u svoju rupu usnuti zimski san. [luda2]
Za razliku od nas koji smo imali više načina za trošenje vremena uz rad i
razonodu njihov posao za mene bi sigurno bio poguban.
Ne ,ne želim podcjenjivati ni jedan posao,ali vrijeme kad nisam imao što raditi
rukama osim razmicati polumrak galerija bilo je najsporije vrijeme, vrijeme što
ubija volju za životom.Možda je samo stvar čovjeka ili navike,ali meni ni tada
kad je bilo poželjno „ništa ne radit“ to nije odgovaralo.
Radno vrijeme vatrogasaca možda nije bilo podijeljeno kao naše,ali na kraju
priče sve se svodilo na pokrivanje 24 sata u danu.Za razliku od nas koji smo bili
sami u popodnevnim satima njih je bilo 4(?) u ekipi,a imali su i tutora staroga
Danu.Morao je postojati još netko osim Dane da pokrije te puste sate i dane ,ali
ne mogu se sjetiti ni imena ni lika... Zajeban tip taj Dane. Nije imalo smisla
ulaziti u rasprave i suprostavljati se njegovim idejama.Kad bi ekipu poslao u
obilazak galerija to se moralo odraditi bez pogovora.Znao je i nas tlačiti oko
sanjki „Djeda Mraza“,ali to bi statistički gledano značilo mozda jedanput po
vojniku u cijelom vojnom roku pa nije predstavljalo neko opterećenje.Druga je
stvar sto je meni osobno odgovaralo uzeti crvenoga zmaja pa pod izlikom
održavanja akumulatora,sto i nije bila laž,vozati se do iznemoglosti tj.dok
automatika to dopušta.Naravno da u tim vožnjama nisam uživao sam. :-)
Vatrogasac-oličenje vojnika:skoro pa svečana uniforma,čizme,oprtači i onaj
široki crveno/crni pojas,laganim korakom škripucka galerijom...
Nisu baš gledali plombe na svakom PP aparatu,ali vodili su računa o mjestu
i rasporedu istih.Postojao je i dan kad se radio pregled opreme tj. onog dijela
opreme za djelovanje ljudstva pa je to bio malo bolji i zabavniji dan.Ipak za
razliku od straže koja je okusila i ispod -25 stupnjeva celzijusa,vatrogasci su
uživali u +20 i toploj postelji.Jedina fizička aktivnost koja je remetila ustaljeni
ritam znala se zbiti na kraju popodnevnog ili noćnog letenja i to po lošijim
meteoroloskim uvjetima,a tada bi gumama išarani pod predgalerije na dvojci
svi zajedno „protrčali“ praškom,vodom i piljevinom da mu vratimo prvobitan
sjaj. Ne bi baš dobro prosli da prljav ulaz ugleda narednoga dana komandant
podzemlja. :-)

S moje točke gledišta mogu samo reći „Bogu hvala sto nisam bio vatrogasac“.


priča petnaesta

Jednog dosadnog popodneva švrljam svojim„dvorištem“i uza zid na kojeg već
mjesecima pogled pada ugledam nekakvu neuglednu i prljavu tablu iverice.
Unatoč pustim rupama i odvaljenim uglovima smiješkao sam se od uha do uha
i obuze me neka čudna energija.Odmah sam se bacio na posao i maknuo dva
„mrtvaca“ sa klocni i izvukao je van na svjetlo da je mogu bolje pogledati.Kad
sam skužio da bi to moglo biti TO prva stvar je bila saznati mjere da bar okvirno
znam na čemu sam.Sjeo sam na tegljač i zaprašio u centralu užicati 2-3 minute
vanjske linije.Mislim da mojima doma nije baš bilo jasno što se u mojoj glavi
događa,ali uspjeli su shvatiti što i gdje trebaju naći i prepisati.Za 10-ak minuta
telefon je u domu opet zazvonio i ovaj put u malo duljem razgovoru saznao sam
što sam trebao.Dečki u centrali su me blijedo gledali,a ja sam nestao sa komadom
papira u ruci brže nego su mogli i zamisliti.Vratim se ja tako svojoj tabli i divim
se,već je zamisljam u punom sjaju,sve je tu ali nemam metra!%#$%%$#!Što
mogu,penjem se na plavušana i pravac DIT 2 jer radiona na četvorki je zatvorena.
U DIT-u ima svega pa će se valjda i metar naći,mislim ja,kad ono rog za svijeću.
NEMA! :banghead :banghead
Kako to obično i biva kad sam već za taj dan odustao i pomirio se sa sudbinom
duh JBT-a,jer ipak je to njegova baza,mi nesto šapne i ja bacim oko u svoju
kutiju sa alatom.JUUUUPIIIIIIII! [luda2] [luda2]
Meni je tamo bilo vrlo teško određivati red veličina jer sve stvari oko mene su
mi bile iskustveno nepoznanica i jednostavno nisam imao oslonca u glavi za
odrediti dimenzije u takvom ambijentu.Nekima će ovo mozda zvučati čudno,
ali mislim da ste svi Vi koji ste zagazili u taj prostor osjetili barem djelić te
nelagode. [neee]
Metar je rekao svoje i bez obzira na izmjereno i saznanje da to neće biti stol
za olimpijska natjecanja ostao sam pri prvom naumu i zaključio da će taj
komad „hardvera“ dobro poslužiti za razonodu u nadolazećoj zimi. :archange [plaza]
Sljedeće jutro bilo je biti il' ne biti.Znali su da nisam zabušant,ali opet stol za
stolni tenis unutar Objekta im nije baš bilo nesto svakodnevno.Pokušali su me
prizemljiti i umiriti,ali nisam se dao.Kužio sam i ja da neki osobno nemaju ništa
protiv stola,ali najlakše je reći ne i završiti priču.Kako magarac nije bez razloga
magarac tako sam se ja lijepo zaputio na jedinicu kod gdje M i zatražio razgovor
sa komandantom baze.Kao što sam i pretpostavio,pametan i školovan čovjek,
primio me i u pet minuta sve smo dogovorili.Obećao je da me nitko neće ometati
i da ću dobiti sve potrebno za izradu,a ja sam njemu obećao da neće patiti posao
i da ću raditi u popodnevnim satima i u slobodno vrijeme.Bilo je i žestokih
protivnika ovoj ideji ,ali takvima jednostavno nisam izlazio na oči i davao povod
za prigovore.
... i tako sam ja sam sebi našao zabavu i kratio vojničke dane igrajući se običnom
starom tablom iverice i poput Đepeta Pinokiu udahnuo joj novi život.
Kao i obično tvrdoglavom magarcu najveće zadovoljstvo nije predstavljala sama
igra već kisele face oportunista kad bi dosli žicati partiju. :mrgreen: :mrgreen: :mrgreen:
I tako su počeli padati prvi turniri koji su vjeojatno završili kad i sama Željava. [w]


priča šesnaesta

...zimski dan.Počeo je kao i mnogi dani do tada i ništa nije dalo naslutiti da će
se neke ružne stvari dogoditi,da će kugla zemaljska na trenutak zadrhtati u
srazu u kojem nema pobjednika,samo gubitnici-puno gubitnika.
Neki podaci kažu da se to dogodilo 10.01.1989 godine što možda i nije točno,
ali nije ni bitno u cijeloj priči jer pojam vremena je ionako iracionalna veličina
mjerljiva ljudskom izmišljotinom zvanom sat koji nam u kontinuumu ne kazuje
ama baš ništa.Vrijeme je nešto nevidljivo i neopipljivo,ali tragovi vremena i
njegova prolaznost su itekako vidljivi i dobro ukoričeni u svima nama.Svemu
se moze pobjeći,ali vremenu...nitko i nikada!Sustić će te kad-tad;zato ne žuri
Njemu ususret!
To isto Vrijeme je bilo i više nego dobro za to doba godine,moglo bi se reći
čak i predobro.Sunce je bilo već visoko na nebu,a vjetra ni za lijek.Mislim da
ni sami piloti bolje vrijeme nisu mogli poželjeti za svoje dnevne aktivnosti.Od
ranog jutra avioni su se smucali po trijanglu i razvozili po stajankama,sve po
nekoj davno ustaljenoj shemi kao da se radi o ranžirnom kolodvoru i običnim
vagonima. Ne znam postoji li u pilotskim dušama neki mali mjehurić od
sapunice ispunjen strahom i koliki mu je vijek trajanja,ali i ako postoji u očima
se ne ocrtava.Možda je to samo iluzija?,možda samo dobar drill?,ali teško je
vjerovati da sve ovozemaljsko ostaje na stajanci skriveno ispod poklopca
konusa poput zeca u mađioničarovu šeširu. Ništa,baš ništa nije odskakalo od
uobičajanog u procedurama na stajanci jedan...Puno aviona već je bilo u zraku i
vratilo se sa uobičajenih zadataka i nitko nije slutio da će za taj dan uskoro
letenju biti kraj.Sunce je skoro dosegnulo zenit,cisterne i apa-e se izmjenjuju,a
topli zrak struji sa trojke prema trijanglu.U vrelini pustinjskoga zraka nestaju
titrave siluete, jedan po jedan ostavljaju iza sebe buku i dim mlaznih motora.
Mislim da nitko od nas nikada nije ni razmišljao da doza rizika postoji.
Među svim tim nebeskim srebrnim jahačima bila je i vatrena kočija 21U i dvije
duše u njoj. Elegantno kao na pokretnoj traci,poput zmajevog repa,nestali su iz
vidokruga kao i tko zna koliko puta do tada.U to vrijeme koračao sam usjekom
dva u pravcu naše čete i negdje oko početka usjeka tri pod nogama sam osjetio
nešto.Tada mi je to izgledalo kao nekav udar groma bez zvučne kulise,samo
drhtaj tla i ništa više. Nisam se previše obazirao niti sam to tada analizirao;
nastavio sam svojim putom prema četi.Tamo uobičajena atmosfera,trešti neki
narodnjak,televizor „lampa“ u prazno.Kuhar vadi tavu,maslac i nareske ,a ja
lagano vrtim skalu i namještam je na MM2 radio.Prvi komadi već lagano cvrče
u tavi ,a mala i odabrana ekipa sjeda za stol u namjeri da napuni mješine.
Ubrzo se na vratima pojavo Bole i bez onog uobičajenog pogleda pristojno
nas je zamolio da ugasimo radio i televizor.Kroz glavu mi je odmah prostrujio
dan kad su nas rastjerali i prekinuli nam partiju košarke davne 1981,ali što
je sad? :confused0007
Vrlo brzo proširio se glas o kočiji 21U.Sljedeći dani bili su dani mira i tišine
letenja nije bilo i svi su nekao zurili u prazno pazeći da im se pogledi ne sretnu.
Neke stvari bilo je bolje i ne pitati jer i dobre namjere u krivo vrijeme mogu
biti krivo shvaćene.

Novo jutro,zrak težak pun vlage,bolje rečeno i oblaci su pali na zemlju.Mir i
tišinu remete dva Mi-8.Nedugo zatim u daljini čuje se nesto veliko... po trici
klizi i iz magle izranja transportni zrakoplov Antonov-26(?).
Tiho,u svečanim uniformama,pogledom u prazno koračamo u stroju prema
stajanci jedan ispuniti svoje mjesto u tom sivilu neba i zemlje.
Dva lijesa krenula su u pratnji svojih najmilijih na posljednji let.I danas se
pitam što je s ona dva mjehurića?-možda je to jedino i ostalo netaknuto u
ognju 2.000 litara kerozina.
Neka im zvijezde pokažu put i budu vodilja bez obzira na obiteljsko ime
i ideju kojoj su služili.


priča sedamnaesta

Noć je bila relativno topla za taj planinski kraj , lagana izmaglica plovila je
podnožjem ,a iznad pista poput nebeskih ovčica na slaboj mjesečini ocrtavali
su se oblačići.Za vojnički život bila je to kasna ura,ali usprkos tome mala ekipa
noćnih ptica okupljena uz Z3(?) trovala je tijelo i dušu kapitalističkim zlom.
Pojma nemate koliko nam je moral morao biti nisko zbog polugolih plazećih
guza... :love :ange Eto možda i u tom kukavičjem jaju podmetnutom od strane
„belosveckih hohštaplera“ potpomognuti unutarnjim neprijateljima leži i
početak terminalne faze bivše nam države.Puče ko tocilo! :mrgreen: :mrgreen: :mrgreen:
Odjednom neka frka,zvoni telefon,meteorolozi u panici,PP vod sa dva vozila
praši trojkom i nestaje u mraku...pa onda mir i tišina.Stojimo zbunjeni pred
kantinom u donjem rublju i čekamo razvoj situacije.Dežurna para se ne miče,
avioni pokriveni ne mrdaju,uzbuni ni traga ni glasa...što je sad?
Zbog vlage u zraku razaznajemo osvjetljenje na PSS1koje nije uključeno bez
razloga.Pretražujemo nebo u nadi da ćemo ugledati nešto što bi moglo biti
uzrokom odlaska ekipe na PSS1 i stajanku 2.Kad smo se već pomalo i ohladili
što do vremena što od novonastale situacije u daljini,na trenutak ,zabrujaše
teški motori. Nešto veliko primiče se zemlji,ali zbog udaljenosti i magle ništa
ne vidimo.Jedino nešto malo zvuka jedvice dopire do naših ušesa.Već smo se
lagano zgrčili od vlage i hladnoće pa uklizasmo lagano u toplinu doma svoga.
Tu smo ostali jer nije bilo razloga ponovo izlaziti vani i zaraditi kakvu upalu
kad ionako ništa nema za vidjeti,a kad se PP vod vrati saznat ćemo sve iz prve
ruke. Tako i bi.
PP vod se vratio ,a priča je glasila otprilike ovako :zbog magle na Plesu i
Ljubljani i nemogućnosti slijetanja civilnog leta ženske reprezentacije
Jugoslavije izabrana je alternativna lokacija u blizini Zagreba,a to je bio vojni
aerodrom.Cure su u okrilju mraka i izmaglice sjele u autobus i nastavile put
za Zagreb,a avion je po svitanju odletio jednako tajanstveno kao što je i sletio.
Nitko tada nije imao žicu pipalicu... [luda2]

Google kaže „XXIV olimpijske igre Seoul 1988“ znači u igri su košarkašice
ili rukometašice bivše Juge.Ima tko volje i mjesto za provjeru?


priča osamnaesta

Bio je to neki od onih dana kad se ni mačke ne bi šuljale ako ih glad velika na
to ne natjera... možda je bila nekakva subota ili nedjelja u mjesecu studenome...
Svitanje je iza nas i bliži se sedmi sat,a mi još spavamo i ne pada nam napamet
ustati se prije osam.Lagana kišica,kao da se srami,šuška po prozorima i u meni
ubija i ono malo volje koja bi me mogla izvući iz postelje. Tu i tamo netko
krmeljav prošulja u vojničkim šlapama na pišanje i poremeti melodiju koju u
polusnu osluškujem.Što može biti bolje od kiše po prozoru i glave u jastuku? :ange
Odjednom neko komešanje,lete papiri,pada pepeljara,zacvili sjedalica u
trpezariji... čujem mlađeg dežurnog kako sav izbezumljen drhtavim glasom
raportira...Poput Hunda načulim uši ne bih li dokučio tko je taj ludonja što
upada tako rano,plaši vojsku i remeti nam sanak.Ošluškujuči i najmanji drhtaj
glasnica neznanca vrtim u glavi razne face koje bi mogle izvršiti takav prepad
ali Mile mi nije bio ni na kraj pameti.Kad je upitao "Gdje je vojska?" odmah mi je
bilo jasno da smo najebali. :evil: Brojao je spavače u drugoj spavaoni ,a ja sam u
glavi razrađivao taktiku:bježati kroz prozor,skriti se pod krevet ili ostati i
prihvatiti i svoj dio krivnje.Uspio sam samo dignuti glavu i izustiti „Meničanin“
vrata se otvoriše,a brojalica nastavi. :banghead Dvadesetak ljudi je ipak bio veliki broj
da bi se pristupilo klasičnim metodama kažnjavanja i nikoga nije mogao izdvojiti
kad smo bili isti među jednakima.Pretpostavljam da je bio i ljući nego je to
odavalo njegovo debeljuškasto lice ili bolje rečeno iza tog bebeljuškastog lica
krio se bijes koji nije dopirao do naših mozgova.Slijedila je kazna-naredio nam
je da se nacrtamo u bazi za 20 minuta sa svom opremom i nestao još brže nego
se i stvorio.Nastala je po četi strka,a onda i s vremenom trka.
Vrijeme, poput pijeska kroz prste,neumoljivo je curilo...curio je i znoj sa čela.
Jezik je do čizama dopirao,postajao sve duži,dah sve kraći,a pogled sve uži.
Kakve crne G-sile!Gubili smo svijest i bez letenja;kisika ni za lijek!
“Fiskultura“ je odavno isčezla kao oblik gubljenja vremena u životu vojnika. :oO
Ta tri kilometra i nešto su mi bila najduža tri kilometra u životu.Kad smo se
postrojili Meničanin se samo nasmijao.Nije mi bilo jasno jel se smijao kako
nas je dobro „s leđa“ ili se smijao kako teturamo i padamo s nogu,a pred nama
je JOŠ tri kilometra koje smo smetnuli s uma. :bobo Dobra škola,ali nije nas
opametila. Žrtva je bila velika,ali i ulog je bio veliki-sloboda odlučivanja!


priča devetnaesta

21.veljače 2009-20 years after...

...eto...i danas nakon točno 20 godina,bez obzira na rat koji samo proživjeli i
preživjeli,lagano mi se oči mute.Nije to nostalgija za bivšom nam državom
i umrlim sistemom...to je žal nad ljudskim sudbinama.
Sombor,Željava... Franjo,Stipe,Saša,Predrag,Mikica,Ragib,Besim,Abdula,
Zlatko,Damir,Slavko,Splićo...................................................i jedan pas.
Bili su to dobri momci, svaki sa svojim manama i vrlinama.
Tko zna što im je život donio, što im je život odnio i tko više nije među živima.

Bila je to neka vrsta mature, potvrda odrastanja i ulaznica u svijet odraslih, a
postala je jebena uvertira, uvertira u hajku i krvavi pir onih istih faca koji su
nam prodavali glumu i muda pod bubrege,a mi ih štovali jer imali su ČIN.
Koja je to moč transformacije! Dr Jekyll and Mr Hyde!- čista je zajebancija
naspram želji i volji oficira da pobiju svoju „decu“.Koliko je te njihove „dece“
najebalo,a da ni jebali nisu?! Teško se bilo odreći lagodnog života i dobro
plaćenog posla pa su krenuli u životnu avanturu zvanu RAT. I životinja zna
kad je dosta i kad treba podviti rep za sačuvati živu glavu, ali te „časove“ očito
nisu imali u vojnim školama. :-(
Zato im i je vrag odnio sve sto su „voleli“ ;ostale su im samo slike i „sećanja“.

kraj!

eto ipak nije...

priča dvadeseta

potaknut raspravom o kerozinu...

Vojnički dan kao i mnogi prije njega...vrijeme...negdje oko 13:30.
Skupljam odlaznu postu u četi i pravac u komandu Kleka.Uz sve one
redovne vojničke obveze dopalo me i glumiti poštara.Ne nema taj posao
veze s poslom onoga somborskoga čate koji je dijelio poštu i piskarao
u svojoj kancelariji.Moje je bilo biti pristojan,znati slova i zapamtiti
nesto u trajanju ne duljem od pola sata.To ti dodje kao danas flopi disk.
Ne moras zapisivati na papir i misliti se gdje ga baciti,a crknut ce sam
nakon prvog koristenja.Idealno i 100% sigurno-vojnički mozak.
Sada mozete zamisliti kakvi su bili drugi kada su mene uzeli za covjeka
od pera i povjerenja. [neee] [smly_n020smly.gif]

I tako nakon dobre marende od par narezaka okrenutih na tavi na "margarnje
orginjalj" uputim se ,podrigujući,do gospođe M. Jel oni i James Bond imao neku
babu M?
Kao i svaki dan bacim ćakulu,onako usput, jer puno se toga dogodilo ,a treba
biti u "tijeku". [smly_mudri_djed.gif]

Dok sam ja tako obilazio sve i svašta krenula je telefonska potraga,ali
slučaj je htio da sam uvijek bio korak ispred svoga progonitelja.
Na povratku sa 1-ce uhvatiše me netko od mojih vatrogasaca pred VTR-om...
Razrogačenih očiju i bez daha jedva slova izusti...traži me vec 20 minuta
poručnik(?) i neka pičim u DIT-2.Za 10 minuta autobus dolazi na stanicu
i ne čeka dugo pa valja produžiti korak.Tegljačem-pješke,tegljačem-pješke
ipak pješke.Skoro pa trkom uputim se prema DIT-u 2 kad iza okuke,10-ak koraka
pred DIT-om,naletim na poručnika.Izderao se kao drogirani majmun,a ja pojma
nemam zašto i pokušavam mu objasniti gdje sam bio i zašto.Ne sluša on ni
milokliza,a onda sam i ja popizdio i uhvatio ga za džep od jakete,otvorio
i utrpao mu svu poštu.Tu je malo stao jer nije očekivao reakciju,ali već
sam mu salutirao,okrenuo se i govoreći mu što ga čeka otišao u DIT.Do samih
vrata već sam bio bez pola dijelova uniforme tako da sam na nekakav stolac
odložio to što mi je bilo po rukama i skinuo ostatak.U par treptaja oka
već sam bio u vojničkim gaćama i majici u kanalu punom mazuta.
Kad se poručnik pribrao i pogledao što mu je u džepu ja sam već bio crn
kao dimnjačar i za taj dan zavšio sam svoje oko papira.Ni danas mi nije
jasno zašto sam mu nedostajao;kao da je bilo bitno rade li 2,3 ili 4 vojnika.
Valjda je čovjek htio biti pilot,a dopao ga stojadin pa se tako liječio.
Odradili smo to kupanje u mazutu i skupljanje,a onda je uslijedilo onaj teži
dio-trebalo se oprati.Probali smo praškom za robu,ali nije baš išlo i grizlo
je kožu.E onda mi je proradio mozak.Pokupio sam bačvu s kerozinom dežurnom
vojniku 352-ge eskadrile,natrpao na karet starih krpetina i kroz 3-ku vani
na usjek.To je bilo pravo kaubojsko kupanje. [luda2] [luda2] [luda2]
Da je bilo to sve skupa ugrijati bilo bi puno bolje,ali poslije je pravi
tuš došao do izražaja i pokazao svu svoju moć.
Sljedeće jutro prije 7:00 :zubo: obrijan,ispeglan...čekam ja ppukovnika pred
kancelarijom...jer igra je to :ouioui .Zovne li on mene bit će kasno za razgovor. :banni
Uglavnom čovjek me primi i u 2 minute ispričam mu dogadjaj koji se zbio dan ranije.
Kako je završilo na relaciji poručnik-ppukovnik nisam dobio izviješće [luda2] ,ali
iz nekih razgovora koji su bili neizbježni (do kraja roka) s poručnikom pokazao je da nije
piz.da i da je shvatio grešku.
Last edited by VP4868/4 on 28 Oct 2009, 22:08, edited 31 times in total.
15.01.2017.
pozdrav X :garde
User avatar
VP4868/4
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 2214
Joined: 30 Jun 2008, 22:58

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby treb on 18 Sep 2008, 16:15

:)

To veli onaj kojem kao nisu išel zadaćnice... :))) (eh skromnosti)

Jedva čekam nastavak. [magic]
Image
treb
Site Admin
Site Admin
 
Posts: 1980
Joined: 21 Apr 2008, 08:33

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby VP4868/4 on 18 Sep 2008, 16:30

treb wrote::)

To veli onaj kojem kao nisu išel zadaćnice... :))) (eh skromnosti)

Jedva čekam nastavak. [magic]


ma nisam bas bio za zadacnice;mat,kem,fiz ,ali lektira :deg
a i ostario sam...20 godina je proslo iiiiiiiiii trudim se!

ja sam zamislio nastavak pisati bas kao nastavak na istom papiru?

fireeeeeeeewireeeeeHRRRRRRRR! ako moze izbrisi sve postove iznad
"ajmo onda!"
pa neka pitanja idu ispod kao novi postovi ,a ovaj osnovni cu samo
nadopunjavati ???


pozdrav X :garde
15.01.2017.
pozdrav X :garde
User avatar
VP4868/4
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 2214
Joined: 30 Jun 2008, 22:58

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby bostjan on 18 Sep 2008, 19:03

pa dobro onda evo prvo pitanje.kako je izgledala unutrašnost galerija kakve boje su bili zidovi i kad su se otvarala vrata dali su bila veoma bučna ili ne ? pa ako se sečaš kakvi su izgledali dani čiščenja prije recimo neke posete delegacije koja je došla u klek?
User avatar
bostjan
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
 
Posts: 432
Joined: 19 Jun 2008, 18:30
Location: LJUBLJANA

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby VP4868/4 on 18 Sep 2008, 19:53

bostjan wrote:pa dobro onda evo prvo pitanje.kako je izgledala unutrašnost galerija kakve boje su bili zidovi i kad su se otvarala vrata dali su bila veoma bučna ili ne ? pa ako se sečaš kakvi su izgledali dani čiščenja prije recimo neke posete delegacije koja je došla u klek?



u najkracim crtama da ne vodnim gornji dio.

boja nije daleko od boje foruma-znaci sv.plava.
buka-da je na otvorenom moglo bi se reci necujno.
ciscenje-nista strasno i iscrpljujuce.

pozdrav X :garde
Last edited by VP4868/4 on 19 Sep 2008, 19:52, edited 2 times in total.
15.01.2017.
pozdrav X :garde
User avatar
VP4868/4
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 2214
Joined: 30 Jun 2008, 22:58

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby LupusREBEL on 19 Sep 2008, 08:10

Ma, to sam ja pitao već deset puta pa niš...
LupusREBEL
 

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby FirewireHR on 19 Sep 2008, 10:56

VP4868/4 wrote:ja sam zamislio nastavak pisati bas kao nastavak na istom papiru?

fireeeeeeeewireeeeeHRRRRRRRR! ako moze izbrisi sve postove iznad
"ajmo onda!"
pa neka pitanja idu ispod kao novi postovi ,a ovaj osnovni cu samo
nadopunjavati ???

:confused0006 ..,pa mogao bih ja to, ali mislim da je praktičnije riješenje kada nadodaš dio priče onda ga posebno naglasiš sa tagovima bold i italic tako da se razlikuje od ostalog teksta jer kako vidiš raznih pitanja ne manjka. :)
...za ovaj prvi dio kako vidiš ja sam već to napravio.
Code: Select all
[i][b]posebno naglasiš sa tagovima bold i italic[/b][/i]
[smly_c040smly.gif]
User avatar
FirewireHR
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 5783
Joined: 29 Mar 2008, 15:43

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby VP4868/4 on 19 Sep 2008, 18:47

Djadjo wrote:Postovanje VP4868/4

Mene bi zanimao video nadzor iz zvijezde...da li je to bilo za nadgledanje pista ili galerija...i gdje su kamere bile smjestene u galerijama
spomenuli ste da u vase vrijeme sluzbovanja nije bas dobro radio taj video nadzor....dali je slika na tom video sistemu bila u boji ili C/B
i dali imate koju fotografiju iz dana provedenih tamo u rupi...


video nadzor vjerojatno nije iz 68-me,ali nije ni iz 80-te jer obli ekrani(philips) se nisu
radili u 80-tim.sto se tice kamera...da me ubijes ne mogu ih naci u glavi.sigurno su bile
c/b jer kamere u boji tada su bile velicine motora mig-a:-).bile su postavljene u galerijama,
pretpostavljam, kao dio sustava vatrodojave jer tehnika toga doba nije bila u stanju
registrirati nista vise od dan/noc.mozda ih je bilo 10-ak;trebalo bi tlocrt kleka "pokriti"
pravcima i iz toga se da izvuci broj kamera.vani ih nisam vidio,ali to ne znaci da ih nije bilo.
"monitori" su bili c/b u to ja 100% siguran-Ei-Nis.
88/89 taj sustav nije bio u upotrebi jer nije bio ispravan,da je bio ispravan tko zna gdje bi
danas bio.ovo ti je ujedno i odgovor na zadnje pitanje. :-)


LupusREBEL wrote:Ma, to sam ja pitao već deset puta pa niš...


polako vuce/na sto konkretno mislis?

pozdrav X :garde
15.01.2017.
pozdrav X :garde
User avatar
VP4868/4
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 2214
Joined: 30 Jun 2008, 22:58

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby treb on 19 Sep 2008, 20:32

VP4868/4 wrote:ovo ti je ujedno i odgovor na zadnje pitanje. :-)


Znači, moglo bi se i vidjeti nešto?! :)
Image
treb
Site Admin
Site Admin
 
Posts: 1980
Joined: 21 Apr 2008, 08:33

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby VP4868/4 on 19 Sep 2008, 21:46

treb wrote:
VP4868/4 wrote:ovo ti je ujedno i odgovor na zadnje pitanje. :-)


Znači, moglo bi se i vidjeti nešto?! :)


na zalost ostalo je samo nesto iz prostora spavaonica jer
film je bio format 110(ixxxt).da sam bar bio pametniji od
njega pa stavio unutra od 400 asa. :banghead :banghead :banghead
razvio sam i poslao na adrese ekipi,ali eto zaboravili smo se i prije sranja
koje se odigralo.ja sam sebi nesto ostavio i od svega toga nasao samo
jedan negativ.tko zna mozda se iskopa negdje po kuci nesto.frka me bila
imati doma ista sto vuce korjene iz jna sa prepoznatljivim motivima.

pozdrav X :garde
15.01.2017.
pozdrav X :garde
User avatar
VP4868/4
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 2214
Joined: 30 Jun 2008, 22:58

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby LupusREBEL on 20 Sep 2008, 13:42

VP4868/4 wrote:polako vuce/na sto konkretno mislis?

pozdrav X :garde


U biti dao si odgovor, znaš gdje je bila konzola, u Zvjezdi, video nadzor je bio neispravan kad si služio, neznaš gdje su bile kamere...

Sad ćemo čekat nekog tko možda zna... :banghead
LupusREBEL
 

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby VP4868/4 on 20 Sep 2008, 16:46

LupusREBEL wrote:
VP4868/4 wrote:polako vuce/na sto konkretno mislis?

pozdrav X :garde


U biti dao si odgovor, znaš gdje je bila konzola, u Zvjezdi, video nadzor je bio neispravan kad si služio, neznaš gdje su bile kamere...

Sad ćemo čekat nekog tko možda zna... :banghead


vidio ih sigurno jesam,ali tko ce to sad znati...po logici bi to moglo biti
otprilike ovakoImage
http://img207.imageshack.us/my.php?image=505aw0.jpg
znaci glavni pravci + jos koja (skladiste raketa,kerozin,KT...)uglavnom
imas na konzoli 12 malih monitora i svaki ima svoju kameru.jedini tko moze znati
taj podatak je operater u OC-u ili netko tko je brisao prasinu sa objektiva.
znam da ti ovo nece puno pomoci,ali svejedno zelim ti odgovoriti koliko
je u mojoj moci.konzola je bila u 34(shema kleka).

pozdrav x :garde
15.01.2017.
pozdrav X :garde
User avatar
VP4868/4
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 2214
Joined: 30 Jun 2008, 22:58

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby bostjan on 20 Sep 2008, 17:29

LupusREBEL wrote:
VP4868/4 wrote:polako vuce/na sto konkretno mislis?

pozdrav X :garde


U biti dao si odgovor, znaš gdje je bila konzola, u Zvjezdi, video nadzor je bio neispravan kad si služio, neznaš gdje su bile kamere...

Sad ćemo čekat nekog tko možda zna... :banghead


znači u ovim prostorijama bio je video nadzor.

http://i203.photobucket.com/albums/aa11 ... 6667_r.jpg
User avatar
bostjan
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
 
Posts: 432
Joined: 19 Jun 2008, 18:30
Location: LJUBLJANA

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby VP4868/4 on 20 Sep 2008, 20:22

bostjan wrote:
LupusREBEL wrote:
VP4868/4 wrote:polako vuce/na sto konkretno mislis?

pozdrav X :garde


U biti dao si odgovor, znaš gdje je bila konzola, u Zvjezdi, video nadzor je bio neispravan kad si služio, neznaš gdje su bile kamere...

Sad ćemo čekat nekog tko možda zna... :banghead


znači u ovim prostorijama bio je video nadzor.

http://i203.photobucket.com/albums/aa11 ... 6667_r.jpg


tesko je to odgovoriti.ovo sto je ostalo moze biti bilo koji krak zvijezde jer
svi prostori izgledaju isto.
cini mi se da je na sredini bio veliki stol tako da je pogled sezao preko vrata
,a ekrani su bili na desnu stranu kad se udje u prostoriju.

jedno pitanje.cita li tko moja lupetanja tj prati li se redovito?
odgovore moze i na pp da se ne stvara guzva.

pozdrav X :garde
15.01.2017.
pozdrav X :garde
User avatar
VP4868/4
Veteran foruma
Veteran foruma
 
Posts: 2214
Joined: 30 Jun 2008, 22:58

Re: Jedan radni dan u "buži" objekta Klek

Postby LupusREBEL on 20 Sep 2008, 20:50

Pa naravno da se čita...
Pogledaj po posjetama na temu...
S 17 postova imaš 174 pregleda...
LupusREBEL
 

Next

Return to Nekad bilo sada se spominjalo

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest