Sada jeli bilo 5, 10 ili 40 tenkova možda nije toliko bitno jer posao je "odrađen" bez sumnje.
Uglavnom tada je cijeli taj kraj uglavnom bio nedostupan za HR vlasti osim ovakvih džepova tipa Slunj, Saborsko, Vaganac i ostalih mjesta sa pretežno HR stanovništvom.
Evo jedno svjedočenje...ok ima tu ratne retorike jer stvari ne valja nikada generalizirati, ali činjenice da je bio napad i žrtve svakako nisu upitne...a to je netko morao organizirati.
http://www.slunj.net/crkva/news_item.asp?NewsID=675Na današnji dan 1991. Hrvatski je sabor izglasao raskid svih veza s Jugoslavijom čija je armija uz pomoć paravojnih srpskih postrojbi žarila i palila Hrvatskom.
Sjetimo se da su na isteku moratorija, 7. 10.1991. jugozrakoplovi raketirali Banske dvore s namjerom da ubiju predsjednika Tuđmana (državni vrh).
Kako su pobunjeni Srbi odgovorili na ovu odluku Sabora? Upravo na današnji dan, 08.10.1991.(bio je utorak), JNA i srpske paravojne formacije napale su selo Vaganac nedaleko Plitvica iz pravca aerodroma Željava i Ličkog Petrovog sela.
Uporabili su tenkove, tešku artiljeriju, helikoptere i pješaštvo.
Selo je branilo 20-ak mještana s lakim naoružanjem i odoljevali su do noći kad su se pod kišom granata s narodom povlačili prema Drežniku i Slunju.
Gledali su selo u noći koje je postalo velika buktinja.
Čulo se mukanje krava, zavijanje pasa.
Okupatori su sustavno svaku kuću palili, gospodarske zgrade, sjenike...Starije osobe koje nisu željele napustiti svoju kuću izgorjele su u kućama ili ubijene od strane srpskih zlikovaca.
Ovo je bila demonstracija moći i odgovor većinskom narodu.
Drugi tenkovski napad išao je od Plitvica do Grabovca razarajući i ubijajući sve pred sobom.
Cilj ovog napada je bio okupacija Slunja i okolice. Slunjski kraj s većinskim hrvatskim življem bio je trn u oku velikosrpskim kartografima i osvajačima.
Etničkim čišćenjem slunjskog kraja računali su na cjelovitost svoje nakaradne tvorevine.
Slunjski kraj koji je ostao u okruženju branio se do 17. studenog 1991. kad su branitelji s narodom morali krenuti na križni put preko Bosne.
Ovom stradanju mediji nisu posvetili veliku pozornost. A radi se o više od 15.000 protjeranih Hrvata...Danas je Vaganac moderno naselje s novoizgrađenim kućama, školom i crkvom. Smješteno na plitvičkoj zaobilaznici ovo naselje ima budućnost. Ali, mještani ne zaboravljaju svoju noviju povijest, bremenitu ali slavnu. Hrabrost i strpljivost u ratu, progonstvu, povratku i obnovi nadahnuće je za nove izazove u budućnosti.
...
Evo imena vaganačkih žrtava:
1) Bilen Kata (Lucija) zvana "Kaćuna" r. 16.12.1903., G. Vaganac 14, ubijena u svojoj kući 09.09.1991. (ostaci nisu pronađeni);
2) Čančar Manda zvana "Mandić" kći Stjepana, r. 23.09.1911., G. Vaganac 57 (ostaci nisu pronađeni);
3) Jandrić Dane sin Ivana, r. 25.08.1910., G. Vaganac 54, ubijen u svojoj kući 09.10.1991, ekshumiran i kršćanski pokopan 15.08.1996;
4) Kukuruzović Mara r. Rukavina, kći Josipa, r. 01.11.1908., G. Vaganac 82, ubijena u svojoj kući 09.10.1991, ekshumirana i kršćanski pokopana 15.08.1996;
5) Kukuruzović Milka r. Čančar, r. 1903, G. Vaganac 82, ubijena u svojoj kući 09.10.1991, ekshumirana i kršćanski pokopana 15. 08. 1996;
6) Kukuruzović Stipe sin Franje, r. 20.02.1936, D. Vaganac 40, ubijen kod svoje kuće 09.10.1991, ekshumiran i kršćanski pokopan 1996;
7) Mikuljan Jelka kći Ive, r. 25. 09. 1905., G. Vaganac 43, zadavljena i bačena u bunar 09.10.1991, ekshumirana i kršćanski pokopana 15. 08. 1996;
8) Mikuljan Rojka, muž Juka, r. 1905., G. Vaganac 74, ubijena u svojoj kući 09.10.1991, ekshumirana i kršćanski pokopana 1996...
Dodajmo njima i ostale vaganačke žrtve srpske agresije:
1) Gašljević Slavko, r. 1942, Čavnik, župa Vaganac, ubijen 1993. kod svoje kuće;
2) Jakovljević Tomislav sin Branka, r. 19.11.1966, G.Vaganac 62, pog. kod Otočca 09.09.1993.;
3) Komljenović Bara, starica, ubijena pred Uskrs 1991. u Rastovači-Plitvice;
4) Kukuruzović Stipe sin Ilije, r. 02.05.1947., G.Vaganac 44, tragično pog. u Drežniku (jesen) 1991;
5) Petrović Vlade sin Slavka, r. 20.09.1941., Rešetar 18, župa Vaganac, ostao kod kuće, ubijen je od strane Srba 15.05.1992. god.
Evo i ovdje jedan opis napada na Vaganac;
http://www.fokus-tjednik.hr/vijest_arhi ... zdanje=105Napad na Vaganac započeo je oko 12 sati ujutro. Srpsko topništvo, ukopano kod Šančića Drage, nemilosrdno je tuklo; od Rešetara i Arapova Dola iz PAT-ova i minobacača tukli su “teritorijalci”, dok je vod tenkova, raspoređenih od Šančića do Rešetara i Studenove glave (brdo iznad Rešetara i Ličkog Petrova Sela) nadirao u selo. Iako pod neprestanom vatrom, branitelji uzvraćaju jedinim minobacačem, kojega su sada prvi put aktivirali. Pucaju u smjeru tenkova koji nadiru; narod se povlači u donji dio sela. Branitelji strahuju da će ih četnici i Armija okružiti, pa nekolicina odlazi zaštitiei izbjeglo stanovništvo. Napadi su sve žešći, ostaju bez granata, a i streljivo je pri kraju. U to pristiže vod gardista 58. slunjskog samostalnog bataljuna i žurno se raspoređuje, dok se preostali branitelji s narodom izvlače u Donji Vaganac. Gardisti, zajedno s tri pripadnika PI Drženik Grad, brane Gornji Vaganac štiteći im odstupnicu. Nadlijeću helikopteri, snimaju položaje. “Vazduhoplovstvo” nemilosrdno tuče. Dva MIG-a 21 s obližnjeg aerodroma “Željava” u niskom letu mitraljiraju položaje branitelja. Na križanju prema selu vodi se prava bitka, gardisti pokušavaju zaustaviti nadiruče tenkove. Nikola Crnković iz Korita iz RB-a gađa oklopnu zvijer, koja se zaustavlja. Već je pomislio da ga je “sredio”, kad tenkist pokrene pakleni stroj vozeći u rikverc...
Ostatak teksta vezan za šire područje od Grabovca, Slunja...itd.
U napadu koji je kulminirao 26. rujna, kada su granatama zasuta sela Gornja i Donja Korana, Poljanak, kao i paviljoni turističkog naselja “Grabovac” u koji su se sklonile izbjeglice, pričinjena je i velika materijalna šteta: športska dvorana OŠ “E. Kvaternik” Rakovica potpuno je uništena, kao i autokamp “Grabovac”, “ATG”, benzinska crpka, kuća Dušana Lalića iz Grabovca. (Do kraja listopada 1991. samo u ovom mjestu srušeno je ili izgorjelo još dvadesetak kuća prognanih Hrvata).
Ipak, svi do tada počinjeni zločini i razaranja, bili su tek uvod u ono što je uslijedilo.
Ofenziva JNA započela je 5. listopada 1991., bila je usmjerena na Zagreb, Karlovac i Sisak i trebala je presjeći Hrvatsku, kako bi JNA rat dobila brzo, prije istjecanja moratorija na proglašenje hrvatske neovisnosti i samostalnosti koji je istjecao 8. listopada.
Stanje na području Operativne zone Karlovac bilo je kritično. Još 1. listopada, dakle neposredno uoči napada, zapovjednik karlovačke 110. brigade ZNG-a, pukovnik Rudolf Brlečić, izvijestio je Glavni stožer Hrvatske vojske da su “snage 110. brigade mobilizirane sa svega 30 posto i razvučene na vrlo širokoj fronti od Ogulina do s. Rečice kod Karlovca. Na pravcu Slunjska brda-Tounj-Karlovac ima svega 200 ljudi, naoružanih streljačkim naoružanjem. U slučaju napada terorista - izvješćivao je zapovjednik Stožer - nisam u mogućnosti spriječiti da prodru u Karlovac, jer je odnos snaga 1:15 u njihovu korist”. 18
Na području Banovine i Korduna ustrojena je Operativna grupa 1 (OG-1), sa zadaćom deblokade snaga u Karlovcu i stvaranja uvjeta za izvlačenje podstožernih postrojbi 5. vojne oblasti sa Zagrebačkim korpusom iz šireg područja Zagreba. OG-1 bila je sastavljena od tri motorizirane brigade lokalnih snaga pobunjenih Srba, dvije brigade pristigle iz Srbije (lozničke i leskovačke) i ojačana oklopnim bataljunom 51. mehanizirane brigade i tenkovskom četom 329. oklopne brigade. Na smjeru Plitvice-Rakovica-Slunj-Tušilović, uz jednu partizansku brigadu Banjalučkog korpusa predviđena je uporaba tenkovske čete 329. oklopne brigade sa zadaćom razbijanja hrvatskih snaga na širem području Slunja. Po izvršenju zadaće skupina je trebala produžiti napredovanje prema Karlovcu radi sukladnog djelovanja s dijelom OG-1.288
General-major Dušan Koturović, zapovjednik OG-1, s komandnog mjesta na Čavić Brdu, na osnovi zapovijedi Komande 5. VO od 28. IX. 1991., a u skladu s najnovijim razvojem situacije, odlučio je da “uz snažnu avio i artiljerijsku podršku izvrši napad glavnim snagama pravcem: s. Bačuga-Petrinja-
-Lekenik, a pomoćnim snagama Vojnić-Karlovac.
Cilj: razbiti protivnika na pravcima napada i u bližem zadatku izbiti na r. Koranu na liniji Petrinja-Karlovac, a zatim izvršiti pregrupisanje i glavnim snagama nastaviti napad pravcem Petrinja-s. Lekenik-V. Gorica, a pomoćnim snagama deblokirati garnizon u Karlovcu i time omogućiti izvlačenje snaga iz garnizona Zagreb k Petrinji i Samobora preko Zdenčine k s. Lasinja”. 19
Izvlačenje postrojbi JNA iz još slobodnih, hrvatskih gradova i naselja, bilo je, ustvari, providan izgovor Beogradu za daljnju okupaciju Hrvatske. Ipak, potrajalo je dok general Koturović nije stavio jedinice u pripravnost, a kad je to učinio, na Karlovac se 4. i 5. listopada sručila stravična vatra. Grad je napadnut višecijevnim bacačima, topovima, minobacačima... Gađana su gusto naseljena područja grada. Poginulo je osam osoba, a bilo je mnogo ranjenih. Bombardirana je i Duga Resa, a agresor se svom silinom obrušio i na slunjsko-plitvički prostor.
Armija i TO udarali su na sve gradove uz obalu, posebno Dubrovnik i Zadar. Ginuli su ljudi, razarani povijesni spomenici, crkve, tvornice... Sutradan, kasno u noć, predsjednik Tuđman, nakon pokušaja uspostave prekida vatre koji Armija nije prihvatila, pozvao je sav narod na opći otpor.
Točno na dan prestanka moratorija, 8. listopada, uslijedio je koordinirani artiljerijsko-pješački napadaj na rubna naselja općina Korenice i Slunja, naseljenih većinskim hrvatskim pučanstvom, s ciljem potiskivanja branitelja i osvajanja grada. U napadu su sudjelovale regularne postrojbe JNA, “teritorijalci”, četnici, martićevci, postrojbe kapetana Dragana, vod vojne policije iz sastava 300. vazduhoplovne brigade, niški padobranci, “Beli orlovi” i druge dobrovoljačke formacije iz Srbije, sve u svemu, snage jačine četiri do pet brigada po formaciji JNA, uz potporu zrakoplovstva, artiljerije, tenkova, oklopnih transportera...
Snagama koje su nasrtale na južni dio slunjske općine zapovijedao je pukovnik Milan Menečanin sa Željave, sa zadaćom da razbije hrvatske snage na području Vaganca i Drežnik Grada, ovlada prostorom i napreduje dalje, dok će se istodobno s Koranskoga mosta razviti napad na Smoljanac, Selište Drežničko, Grabovac i Rakovicu, a s Plitvica krenuti na Poljanak i Sertić Poljanu. Napad na Saborsko trebala je izvršiti plaščanska brigada, potpomognuta snagama iz Korenice i s poligona (Taktička grupa 2 još nije bila formirana na slunjskom poligonu). Od Veljuna prema Blagaju, Glini, Cvitoviću i dalje prema Slunju trebale su krenuti snage Odreda “Marić kosa”, pojačane odredom iz Krnjaka i artiljerijskom potporom s poligona, dok je krstinjski odred trebao blokirati hrvatske snage u Cetingradu, Batnozi i Kruškovači, uz istodobno stavljanje pod nadzor komunikacija prema Bosni.
Toga jutra, uoči napadaja, malobrojni branitelji Vaganca kao i obično izviđali su teren, snimajući srpske položaje. Učinilo im se da agresor gomila oklop i ljudstvo, jer su primijetili neubičajenu živost. O stanju i opažanjima izvijetili su PI Drežnik Grad, jer vezu sa Slunjom nisu mogli uspostaviti. Jutro je bilo mrzlo i prohladno, ali sunčano; tek pred bitku počet će kišiti.
I evo "srpski oslobodioci" sami sebe snimaju u akcijama..gdje ćeš boljeg autentičnog materijala;
(da bi vam video odmah skočio na vremeski index najbolje ga otvoriti u novom prozoru)(naslada paležom "ustaških" kuća)
http://www.youtube.com/watch?v=_LSOZJRuQGw#t=3m33s http://www.youtube.com/watch?v=QtNPbhiiZ0w#t=3m44s(obratite pažnju na izjavu na 5:23 koja kazuje; "vratit će to oni nama dečki!"...znači i među njima je bilo racionalno razmišljajućih pojedinaca, ali teško da su mogli išta učiniti)
http://www.youtube.com/watch?v=QtNPbhiiZ0w#t=5m01sJa se sada pitam zašto je JNA (koju smo svi zajedno u SFRJ financirali) te ljude organizirala, naoružavala i logistički potpomagala + one ostale dobrovoljačke jedinice koje namali broj puta same sebe otvoreno nazivaju "četnici"?

..oni koji su joj to omogućili su i zapalili iskru rata, a njima je otpočetka bio cilj da ovakvim načinom izvođenja borbenih akcija jednostavno zauvijek pokopaju ideju zajedničkog suživota ljudi različitih nacionalnosti.
Mržnju je lako posaditi putem psihološko-propagandnog rata, ali kako dalje živjeti normalno nakon svega?...jer uvijek će se neko nekome u svim tim događajima iz povijesti naći motiva za netrpeljivost i osvetu.
