Prve utvrde radio je spiljski čovjek, humanoidnog oblika za obranu od napada divljih zvijeri.
No priloda je toliko razvijene da i sami kukci, životinje i ostali oblici života činili isto.
POŠTO NA FORUMU IMAMO MANIJAKA KOJI SU SE UDRUŽULI I PROBAVAJAJU IZMJENITI NAMJENU, STANJE, KORIŠTENJE, OBRAZLOŽENJE, NAZIVLJA, VOJNIH POJMOVNIKA i sl. odlučio sam u ovih par mjeseci da napišem:
"Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja " te razlog nastajanja raznih utvrda zbog ratnih sukoba, priprema za rat, ratovanje itd..
Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
20 posts
• Page 1 of 2 • 1, 2
Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 11:39
Last edited by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 13:58, edited 1 time in total.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjet vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 11:42
U ovom pisanju, pomoći ći će i par stručnjaka a to su:
Hrvatski jezikoslovac Vladimir Anić rodio se 21. studenoga 1930. godine u Užicu (Srbija), gdje mu je otac Dragutin, po zanimanju geolog, bio u službi. U Zagrebu je završio gimnaziju i studij na Filozofskom fakultetu (jugoslavenske jezike i književnost te ruski jezik s književnošću), gdje je i diplomirao (1956. godine), a kasnije i doktorirao (1963.) na temi Jezik Ante Kovačića. Sveučilišnu karijeru započeo je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je od 1960. do 1974. godine radio kao asistent, docent i izvanredni profesor. Na Filozofski fakultet u Zagrebu prešao je 1974. godine, i tu je (na Odjseku za kroatistiku) 1976. postao redoviti profesor te voditelj Katedre za hrvatski standardni jezik. Bio je, između ostalog, i tajnik Međunarodnog slavističkog komiteta (1974. - 1979.) te predsjednik Komisije za jezik sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu (od 1976.). Sudjelovao je na slavističkim kongresima te brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, a predavao je i na stranim sveučilištima. Objavio je veći broj studija, rasprava, ogleda i prikaza, posebice s područja sintakse, fonologije, akcentacije i morfologije, zatim leksikologije, leksikografije, terminologije (npr. pisao je o glazbenom nazivlju) te stilistike hrvatskog standardnog jezika. Bavio se i proučavanjem razvoja hrvatskoga jezika i jezikoslovlja u Dalmaciji, a poebno jezikom u djelima Šime Starčevića i Mihovila Pavlinovića.
Međutim, najvrijednija i najpoznatija djela objavio je u zadnjih petnaestak godina života. To se najprije odnosi na Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986.) koji je izradio zajedno s prof. dr Josipom Silićem i čije novo izdanje nije doživio - u trenutku njegove smrti bilo je u tisku. Dvije godine kasnije objavljuje zanimljivu i nepretencioznu, za jezikoslovca i prilično neobičnu knjigu Glosar za lijevu ruku (Naprijed, 1988.), koja je dobrim dijelom okrenuta filozofskom aspektu jezične problematike. U toj se knjizi bavio naoko sitnim poteškoćama profesionalaca koje su nalik onima koje glazbenici svrstavaju u poteškoće lijeve ruke (otuda i naslov knjizi). No, djelo koje se u cijeloj Anićevoj sveučilišnoj i znanstvenoj karijeri s pravom smatra kapitalnim jest Rječnik hrvatskog jezika. To je prvi suvremeni jednosveščani rječnik hrvatskoga jezika dosada objavljenim u tri izdanja (Novi Liber, 1991., 1994., 1998.). S tim da je Anić u suradnji s ekipom koja je inače radila na Rječniku hrvatskog jezika obavio i veći dio radova za četvrto izdanje. O tom rječniku bilo je i ima različitih mišljenja, ali je taj rječnik bez sumnje odigrao važnu ulogu u razvoju pa i poletu cijele jezikoslovne kroatistike.
Godine 1999. sa Slavkom Goldsteinom Anić je objavio i obiman (blizu 1500 stranica) Rječnik stranih riječi (Novi Liber, 1999.) koji je dostojna zamjena, ali i nadopuna čuvenome rječniku Bratoljuba Klaića. Objavio je također vrlo zanimljivu i zapaženu knjigu pod naslovom Jezik i sloboda (Matica hrvatska, 1998.). Najdojmljiviji su ocijenjeni oni dijelovi te knjige u kojima su došla do izražaja Anićeva bogata i slojevita iskustva u radu na Rječniku hrvatskog jezika, konkretno dijelovi u kojima je riječ o brojnim zabludama i nesporazumima u vezi s Rječnikom i uopće s rječnicima. Često se događa da stručnjaci pojedinih struka traže u (jednojezičnim) rječnicima svoju uskostručnu, a ne jezičnu istinu, a rječnici toga tipa jesu i moraju biti prije svega jezikoslovna djela.
Kao profesor Anić je uvijek bio staložen, sabran i dostojanstven. Zadnjih godina života predavao je uglavnom kolegije iz područja fonologije i morfologije hrvatskoga jezika te vodio seminarske vježbe. Svoja predavanja često je znao nadopuniti ironijskim odmacima. Nije volio da studenti napamet uče gramatička ili pravopisna pravila. Očekivao je od njih i vlastiti stav o pitanjima i problemima o kojima se predavalo ili o kojima se raspravljalo na seminarima. Na ispitima nije bio prestrog, ali je tražio dobro poznavanje elementranih stvari i solidan uvid u literaturu. Nije bio sklon teoretiziranju, pogotovo ne onom koje je bilo samo sebi svrha. Također nikada nije bio sklon krajnjem purizmu niti je bio zagovornik rigorozne standardizacije jezika.
Vladimir Anić preminuo je 30. studenog 2000. godine u Zagrebu nakon duge i zloćudne bolesti kojoj se do zadnjih dana hrabro othrvavao. Iza sebe je ostavio bogat i raznovrstan opus, ali i dosta nedovršenih projekata.
Hrvatski jezikoslovac Vladimir Anić rodio se 21. studenoga 1930. godine u Užicu (Srbija), gdje mu je otac Dragutin, po zanimanju geolog, bio u službi. U Zagrebu je završio gimnaziju i studij na Filozofskom fakultetu (jugoslavenske jezike i književnost te ruski jezik s književnošću), gdje je i diplomirao (1956. godine), a kasnije i doktorirao (1963.) na temi Jezik Ante Kovačića. Sveučilišnu karijeru započeo je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je od 1960. do 1974. godine radio kao asistent, docent i izvanredni profesor. Na Filozofski fakultet u Zagrebu prešao je 1974. godine, i tu je (na Odjseku za kroatistiku) 1976. postao redoviti profesor te voditelj Katedre za hrvatski standardni jezik. Bio je, između ostalog, i tajnik Međunarodnog slavističkog komiteta (1974. - 1979.) te predsjednik Komisije za jezik sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu (od 1976.). Sudjelovao je na slavističkim kongresima te brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, a predavao je i na stranim sveučilištima. Objavio je veći broj studija, rasprava, ogleda i prikaza, posebice s područja sintakse, fonologije, akcentacije i morfologije, zatim leksikologije, leksikografije, terminologije (npr. pisao je o glazbenom nazivlju) te stilistike hrvatskog standardnog jezika. Bavio se i proučavanjem razvoja hrvatskoga jezika i jezikoslovlja u Dalmaciji, a poebno jezikom u djelima Šime Starčevića i Mihovila Pavlinovića.
Međutim, najvrijednija i najpoznatija djela objavio je u zadnjih petnaestak godina života. To se najprije odnosi na Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986.) koji je izradio zajedno s prof. dr Josipom Silićem i čije novo izdanje nije doživio - u trenutku njegove smrti bilo je u tisku. Dvije godine kasnije objavljuje zanimljivu i nepretencioznu, za jezikoslovca i prilično neobičnu knjigu Glosar za lijevu ruku (Naprijed, 1988.), koja je dobrim dijelom okrenuta filozofskom aspektu jezične problematike. U toj se knjizi bavio naoko sitnim poteškoćama profesionalaca koje su nalik onima koje glazbenici svrstavaju u poteškoće lijeve ruke (otuda i naslov knjizi). No, djelo koje se u cijeloj Anićevoj sveučilišnoj i znanstvenoj karijeri s pravom smatra kapitalnim jest Rječnik hrvatskog jezika. To je prvi suvremeni jednosveščani rječnik hrvatskoga jezika dosada objavljenim u tri izdanja (Novi Liber, 1991., 1994., 1998.). S tim da je Anić u suradnji s ekipom koja je inače radila na Rječniku hrvatskog jezika obavio i veći dio radova za četvrto izdanje. O tom rječniku bilo je i ima različitih mišljenja, ali je taj rječnik bez sumnje odigrao važnu ulogu u razvoju pa i poletu cijele jezikoslovne kroatistike.
Godine 1999. sa Slavkom Goldsteinom Anić je objavio i obiman (blizu 1500 stranica) Rječnik stranih riječi (Novi Liber, 1999.) koji je dostojna zamjena, ali i nadopuna čuvenome rječniku Bratoljuba Klaića. Objavio je također vrlo zanimljivu i zapaženu knjigu pod naslovom Jezik i sloboda (Matica hrvatska, 1998.). Najdojmljiviji su ocijenjeni oni dijelovi te knjige u kojima su došla do izražaja Anićeva bogata i slojevita iskustva u radu na Rječniku hrvatskog jezika, konkretno dijelovi u kojima je riječ o brojnim zabludama i nesporazumima u vezi s Rječnikom i uopće s rječnicima. Često se događa da stručnjaci pojedinih struka traže u (jednojezičnim) rječnicima svoju uskostručnu, a ne jezičnu istinu, a rječnici toga tipa jesu i moraju biti prije svega jezikoslovna djela.
Kao profesor Anić je uvijek bio staložen, sabran i dostojanstven. Zadnjih godina života predavao je uglavnom kolegije iz područja fonologije i morfologije hrvatskoga jezika te vodio seminarske vježbe. Svoja predavanja često je znao nadopuniti ironijskim odmacima. Nije volio da studenti napamet uče gramatička ili pravopisna pravila. Očekivao je od njih i vlastiti stav o pitanjima i problemima o kojima se predavalo ili o kojima se raspravljalo na seminarima. Na ispitima nije bio prestrog, ali je tražio dobro poznavanje elementranih stvari i solidan uvid u literaturu. Nije bio sklon teoretiziranju, pogotovo ne onom koje je bilo samo sebi svrha. Također nikada nije bio sklon krajnjem purizmu niti je bio zagovornik rigorozne standardizacije jezika.
Vladimir Anić preminuo je 30. studenog 2000. godine u Zagrebu nakon duge i zloćudne bolesti kojoj se do zadnjih dana hrabro othrvavao. Iza sebe je ostavio bogat i raznovrstan opus, ali i dosta nedovršenih projekata.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjet vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 11:49
Rječnik stranih riječi
Pisac:
Bratoljub Klaić, Željko Klaić
Kategorije: Književnost, Teorija književnosti
ISBN: 978-953-0-40935-4
Izdavač: Školska knjiga Zagreb
Dostupnost: do 14 dana
Stanje: Nova knjiga
Opis proizvoda:
Bratoljub Klaić, kroatist, leksikograf i prevoditelj (1909.-1983.), samozatajni čovjek brojnih djela i talenata, podario je hrvatskoj leksikografskoj sceni djelo je koje je snažno obilježilo drugu polovicu 20. stoljeća. Nezamjenjiv priručnik i jedna od najtiražnijih knjiga na hrvatskom prostoru, Klaićev Rječnik stranih rječi ušao je u gotovo svaku kuću i bio odgovor na brojna pitanja u vremenu kad je zbog nedostatka hrvatskih jednojezičnih rječnika Klaić preuzeo ulogu koju su u drugim kulturama odigrali Larousse, Webster ili Duden.
Od prvog izdanja 1951. godine do posljednjega izmjenjenoga izdanja 1978. rječnik je postupno dograđivan novim rječničkim materijalom iz raznih izvora, pri čemu je pratio razvoj naše leksikografije koristeći se hrvatskim dvojezičnim i stručnim rječnicima i leksikona.
Praktičan, pregledan i pouzdan, popularni Klaić i danas ostaje jednako aktualan te je uz svoju uporabnu vrijednost postao i svojevrstan spomenik hrvatske leksikografije a svojim sadržajem i odraz hrvatske jezične i opće kulture, pa i društvenih zbivanja u vremenu u kojemu je nastajao.
Godine 2007. Klaićev rječnik nakon brojnih lutanja kroz neobilježena, pa i piratska izdanja, izlazi u Školskoj knjizi u svom prirodnom okruženju, i postaje dio nacionalnog rječničkog korpusa koji se stvara i razvija u Školskoj knjizi od pedeset godina 20.stoljeća.
Pisac:
Bratoljub Klaić, Željko Klaić
Kategorije: Književnost, Teorija književnosti
ISBN: 978-953-0-40935-4
Izdavač: Školska knjiga Zagreb
Dostupnost: do 14 dana
Stanje: Nova knjiga
Opis proizvoda:
Bratoljub Klaić, kroatist, leksikograf i prevoditelj (1909.-1983.), samozatajni čovjek brojnih djela i talenata, podario je hrvatskoj leksikografskoj sceni djelo je koje je snažno obilježilo drugu polovicu 20. stoljeća. Nezamjenjiv priručnik i jedna od najtiražnijih knjiga na hrvatskom prostoru, Klaićev Rječnik stranih rječi ušao je u gotovo svaku kuću i bio odgovor na brojna pitanja u vremenu kad je zbog nedostatka hrvatskih jednojezičnih rječnika Klaić preuzeo ulogu koju su u drugim kulturama odigrali Larousse, Webster ili Duden.
Od prvog izdanja 1951. godine do posljednjega izmjenjenoga izdanja 1978. rječnik je postupno dograđivan novim rječničkim materijalom iz raznih izvora, pri čemu je pratio razvoj naše leksikografije koristeći se hrvatskim dvojezičnim i stručnim rječnicima i leksikona.
Praktičan, pregledan i pouzdan, popularni Klaić i danas ostaje jednako aktualan te je uz svoju uporabnu vrijednost postao i svojevrstan spomenik hrvatske leksikografije a svojim sadržajem i odraz hrvatske jezične i opće kulture, pa i društvenih zbivanja u vremenu u kojemu je nastajao.
Godine 2007. Klaićev rječnik nakon brojnih lutanja kroz neobilježena, pa i piratska izdanja, izlazi u Školskoj knjizi u svom prirodnom okruženju, i postaje dio nacionalnog rječničkog korpusa koji se stvara i razvija u Školskoj knjizi od pedeset godina 20.stoljeća.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjet vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 11:58
ȕtvrda ž
trajan građevinski objekt sagrađen u svrhu obrane; fortifikacija, utvrđenje
✧ vidi utvŕditi
utvŕditi (što) svrš. 〈prez. ùtvṟdīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ùtvṟđen〉
1. učiniti da što čvrsto stoji, da se ne pomiče; osigurati, učvrstiti
2. potpuno naučiti, učiniti solidnim, steći sigurnost u poznavanju [utvrditi znanje; utvrditi gradivo]
3. točno odrediti, fiksirati
4. ispitujući, izučavajući doći do zaključka; konstatirati, ustanoviti
fortifikácija ž
vojn. jaki obrambeni objekt; tvrđava, utvrda, utvrđenje,
✧ lat. fortificatio ≃ fortificatus: utvrđen ← fortificare: fortificirati ≃ fortis: jak + -fikacija
znači da imamo vlastitu Hrvatsku riječ a ne je upotrejebljavat s org. latinske riječi i drugih zemalja.
trajan građevinski objekt sagrađen u svrhu obrane; fortifikacija, utvrđenje
✧ vidi utvŕditi
utvŕditi (što) svrš. 〈prez. ùtvṟdīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ùtvṟđen〉
1. učiniti da što čvrsto stoji, da se ne pomiče; osigurati, učvrstiti
2. potpuno naučiti, učiniti solidnim, steći sigurnost u poznavanju [utvrditi znanje; utvrditi gradivo]
3. točno odrediti, fiksirati
4. ispitujući, izučavajući doći do zaključka; konstatirati, ustanoviti
fortifikácija ž
vojn. jaki obrambeni objekt; tvrđava, utvrda, utvrđenje,
✧ lat. fortificatio ≃ fortificatus: utvrđen ← fortificare: fortificirati ≃ fortis: jak + -fikacija
znači da imamo vlastitu Hrvatsku riječ a ne je upotrejebljavat s org. latinske riječi i drugih zemalja.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjet vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 12:03
Znači za naš, kulturuoški pojam, ne postoje:čmrljrvr, čmrljinzi, vačinzi, bulinzi, čak i u sinoninom riječniku a kamoli u Pučkom riječniku Hrvatskog naroda.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjet vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 12:11
Utvrda je znanost o utvrđivanju položaja radi obrane od napada. Termin se također koristi kao sinonim za razna utvrđenja, odnosno utvrđena mjesta, te za sam proces utvrđivanja, odnosno podizanja utvrđenja; obrambeni objekt u kojem je smještena vojna posada radi nadzora nekog šireg prostora, ili sklanjanja stanovništva u slučaju neprijateljskog napada.
Utvrde su dakle vojne građevine i konstrukcije namijenjene obrambenom ratovanju. Ljudi su počeli graditi obrambene objekte prije nekoliko tisuća godina, razvijajući sve kompleksnije strukture. Etimologija riječi fortifikacija dolazi od latinskih riječi fortis ("jak") i facere ("činiti").
Utvrde se pojavljuju u najrazličitijim veličinama i oblicima; neke razvučene linije kao Hadrijanov zid ili Veliki kineski zid, dok su druge više-manje okrugle kao bedem na vrhu brežuljka, neke pravokutne kao normanska kula, a neke nepravilne i mnogostrane kao npr. gradske zidine. Sve su građene da budu jake, a ne da budu lijepe, a ipak njihova masivnost i vještina kojom su zidane odaju smisao za stil i uzvišenost.¸
Nomenklatura :
Mnogi vojni objekti poznati su kao fortovi ili forovi (od franc. fort utvrda), iako nisu uvijek utvrđeni. Fortovi su se razlikovali veličinom, obuhvaćajući vrlo velike tvrđave i utvrde, pa sve do najmanjih fortica (od tal. fortezza). Riječ fortifikacija također može označavati praksu usavršavanja obrane nekog područja obrambenim radovima. Kada se termin koristi u množini, utvrde označavaju izgrađene objekte koje služe za obranu. Gradske zidine ili bedemi su stoga utvrde ali ne moraju nužno biti utvrde.
Umjetnost podizanja vojnog kampa ili konstruiranja utvrde tradicionalno se klasificira kao kastrametacija (lat. castrametatio) još od vremena rimskih legija. Umjetnost/znanost opsjedanja utvrde i njenog razaranja popularno se naziva opsadom, dok se u terminologiji koristi izraz poliorcetika. Potonji termin također se koristi za označavanje umijeća gradnje utvrde.
Principi :
Utvrde imaju dvije glavne funkcije koje se očituju kao:
prepreka koja usporava napadača u napredovanju i koja ga prisiljava na bliski sukob zadržavajući ga što više moguće pod vatrom branitelja
zaštita koja omogućuje braniteljima zaklon od napada neprijateljskih trupa. Komponenta zaštite djeluje na dva načina, neposredno, uporabom dovoljno krutih konstrukcija zaustavljaju se neprijateljski projektili, i posredno, korištenjem udaljenosti, prednosti dometa i od nedavno kamuflaže. Općenito govoreći, generalizacija sve sofisticiranijeg vatrenog oružja ima za posljedicu povećanu potrebu za zaštitom, no komponenta prepreke izgubila je na važnosti mehanizacijom napadačkih trupa.
Međutim ona može imati drugu funkciju, poput simboličkog sustava, ostvarujući kapacitet ili vlasništvo.
Neke su utvrde imale čisto obrambenu ulogu, dok su druge bile namijenjene kao isturene postaje za osvajanje novih teritorija ili da zastrašuju koji grad. Štitile su gospodarevu obitelj i najbližu svitu od iznenadnog napada ili izdaje. One složenije mogle su se odupirati opsadama i više od godine dana. Ima slučajeva gdje su vojne posade od samo tridesetak ljudi zadržavale tri tisuće vojnika.
Graditelji utvrda morali su osigurati vodu i nastambe za posadu, tako su nastali zdenci i goleme cisterne, te velike dvorane za ljudstvo, pa čak i prostrane ženske odaje. Utvrde su bile i utvrđena sela koja su štitila ljude svih društvenih slojeva i bila skladišta žitarica za slučajeve gladi i neizbježne opsade. Često su bile i upravna središta.
Utvrde su se mogle osvojiti samo jurišem na vrata zidina ovnom za rušenje ili osvajanjem zidina opsadnim kulama na kotačima i katapultima. Sigurnija i efikasnija metoda napadaja bila je iskopati rov ispod kule, a zatim minirati tako da se kula sruši od vlastite težine. Jedina sigurna obrana protiv toga bila je gradnja na stijeni ili vodom ispunjen jarak oko utvrde. Top je doskočio i tome, te je postupno, nakon što je uveden početkom 14. stoljeća, počeo utjecati na projektiranje utvrda. Osnovni plan je neznatno promijenjen, ali su kule postale zdepastije, a deblji zidovi bili su izbušeni puškarnicama.
Klasifikacija :
Utvrde su obično podijeljene u dvije grane: trajne ili permanentne utvrde i poljske ili terenske utvrde. Trajne utvrde se podižu u slobodno vrijeme, sa svim resursima koje država može opskrbiti konstruktivnim i mehaničkim vještinama, te se grade od izdržljivih materijala. Terenske utvrde su improvizirane građevine koje na terenu podižu trupe često uz pomoć dostupnih lokalnih radnika i oruđa koristeći materijale koji ne zahtijevaju veliku pripremu poput zemlje, pruća, lakog drva i pješčanih vreća (vidi sangar). Postoji također i srednja grana koja se naziva polutrajnim ili semipermanentnim utvrdama. Ona se podiže kad u tijeku ratnog pohoda postane poželjno zaštiti određenu lokaciju s najboljom imitacijom trajne obrane načinjenom u kratkom vremenu uz dostupne obilne resurse i vještu civilnu radnu snagu.
Uz gore navedenu klasifikaciju prema trajnosti, utvrde je moguće razvrstati i na druge načine, npr. prema namjeni. Cilj utvrda se uvijek razlikovao pa su neke utvrde bile zadužene za zaštitu pojedinačnih zgrada od malenih utvrda sve do feudalnih dvoraca (dvorac Roquetaillade), dok su neke štitile čitava prostranstva uz pomoć ogromnih obrambenih sustava kao što su Kineski zid ili Maginotova linija.
Povijest :
Detaljniji članak o ovoj temi: Razvoj utvrdne arhitekture
Isprva su utvrde građene od kolja (palisade), pruća i zemlje, ali gdje je bilo pogodno i od kamena (gradine ili citadele). Poslije se grade veliki bedemi koji okružuju i goleme gradove (najveći su Babilon i kineski Xi'an), pa se pojam utvrde vezuje samo uz dodatno utvrđena i opremljena mjesta na tim zidinama.
Rimski castrum i bizantska poljska utvrda su imale duge tanke zidove i tanke tornjeve jer je njihova uloga prije svega bila takva da je odgovarala velikim vojnim snagama koje su trebale uperiti što više oružja na neprijatelja. Na vrhu takvih utvrda su dodavane drvene galerije poduprte konzolama, a tornjevi istaknuti prema konfiguraciji tla (npr. Saône u Siriji iz 11. stoljeća). U svoje gradske utvrde Bizantinci su povremeno ugrađivali tzv. "zavojite ulaze" čiji je oblik prisiljavao napadača da se jednom ili više puta okrene izlažući tako leđa ili bok, koji obično nije bio zaštićen štitom (npr. Carigradske gradske zidine).
Na Istoku se održao vodeći autoritet države, a na Zapadu se on raspao te se kamene utvrde nisu gradile nekoliko stoljeća s iznimkom Vizigotske obnove rimskih zidina u Carcassoneu u Francuskoj u 6. stoljeću.
U 11. stoljeću su Normani počeli mijenjati drvene palisade kamenom oplatom, te utvrde oblikovati u dva dijela:
gradina (motte) - visok humak okružen jarkom za gospodara i svitu
podgrađe (bailey) – prostrano područje nepravilnog oblika ograđen kolcima za seljake i stoku
Najpoznatija je svakako White Tower u Londonu, koju je počeo graditi Vilim Osvajač u 11. stoljeću, te kasnije Doverska kula i utvrda u Carisbrookeu.
Križari nisu imali dovoljno ljudi pa su gradili masivnije i vijugave zidine s istaknutim kulama s kompliciranim ulazima. Veliki vojni redovi, hospitalci i templari imali su različite "stilove" gradnje. Za "hospitalski stil" koji je doživio procvat utvrdom Krak des Chevaliers u Siriji u 13. stoljeću, karakteristične su bile okrugle ili potkovaste kule smiono istaknute, koncentrične linije utvrde, zavojiti ulazi, dobro postavljene strijelnice i masivnost konstrukcije.
Unutarnja utvrđenja utvrde Manzanàres el Real u Španjoslkoj, iz kasnog 15. stoljeća, dominiraju vanjskima tako da su napadači istovremeno bili pod unakrsnom vatrom i s jednih i s drugih.
U 14. i 15. stoljeću kule na vanjskim bedemima postale su zdepastije i deblje, da bi mogle odoljeti udarima opsadnih sprava i topništva. Topovi, ali i centralizirane vlade koje su imale izdašna sredstva za izvođenje duljih opsada, su naposljetku doveli do opadanja važnosti utvrda.
Naposljetku su utvrdne zidine u 17. stoljeću zamijenjene obrambenim zemljanim nasipima (bastionima) koji su učinkovitije zadržavale topovske salve.
Terminologija :
Fortifikacja je terminologija sadrži pojmove koji uglavnom vuku podrijetlo iz francuskog jezika, dok manji dio potječe iz talijanskog, njemačkog, engleskog i drugih jezika. Glavni razlog tome su poznati vojni inženjeri koji su razradili teoriju fortifikacija kao znanosti, a najpoznatiji od njih svakako je francuski vojni inženjer i maršal Vauban. Stoga su uz sljedeće utvrdne termine navedeni i termini na izvornom, najčešće francuskom jeziku. Iako ih ima i na našem, izvornom Hrvatskom jeziku, ali poslje kad dođemo do tog.
Fort Kumbhalgarh u Rajasthanu, Indija jedan je od najvećih utvrda u Aziji. Utvrdu je sagradio Rana Kumbha u 15. stoljeću, a više od 350 hinduskih i džainističkih hramova se nalazi unutar nje. Više od 3 stoljeća Fort je ostao neprobojnim sve dok ga nisu zauzele ujedinjene snage Akbara, Malwe i sultanata Gujarat.
Pogled na vrata Alamghiri na utvrdi Lahore.
Utvrde dvorca Edinburgh koristile su prirodan vulkanski krajolik kao najbolju prednost. Naslikao Alexander Nasmyth (~1780).
Tipovi utvrde:
akropola
citadela
dvorac
fort
gradina
limes
oppidum
utvrda
utvrđena linija
utvrđeni grad
utvrđeni most
utvrđeni sektor
zamak
podzemna skloništa
podmorska skloništa
morski potkopi
Elementi utvrde
abatis
ambrazura (franc. embrasure)
banket (franc. banquette)
barbekana ili barbakan (lat. barbecana, franc. barbacane)
barbeta (tal. barbetta, franc. barbette)
bartizan (engl. bartizan)
bastilja (franc. bastille)
bastion
berma
blok (franc. bloc)
bodljikava žica, bodljikava traka i žičana zapreka
bunker
châtelet
češki jež
demiluna (franc. demi-lune; vidi revelin)
dijamantna fosa (franc. fossé diamant)
donžon (franc. donjon)
eskargeta (franc. escargaite ili échauguette)
eskarpa (franc. escarpe)
fasa (franc. face)
flanka (franc. flanc)
for (franc. fort)
fosa (franc. fossé)
gabion
gerit (engl. guerite)
geta (franc. guette)
glasija (franc. glacis)
gorga ili grkljan (franc. gorges)
hersa (franc. herse)
hurda (franc. hourd)
hušeta (franc. huchette)
kaponir (franc. caponnière)
kastelacija (lat. castellatio)
kavalir (franc. cavalier)
kazamat (tal. casamatta)
kineta (franc. cunette, njem. Künette)
kontraeskarpa (franc. contre-escarpe)
kontrafor (franc. contrefort)
kontragard (franc. contregarde)
krenelacija (lat. crenellatio)
kreno (franc. créneau)
krunište
kružni prolaz
kupura (franc. coupure)
kurtina (franc. courtine)
lisa (franc. lice)
mašikuli (franc. mâchicoulis)
merlon
obrambeni borbeni položaj
obrambeni jarak (obrambeni rov)
parapet
pješčana vreća
pokretni most (franc. pont-levis)
portcullis (engl. portcullis rešetka)
poterna (franc. poterne)
rampa (franc. rampe)
reduit (franc. réduit)
reduta (franc. redoute)
revelin ili ravelin (tal. rivelino, franc. ravelin)
strijelnica ili aršera (franc. archère)
šikana (franc. chicane)
talus
tenaja (franc. tenaille)
traversa (franc. traverse)
tura (franc. tour)
turan
turela (franc. tourelle, engl. turret)
vizirni otvor
vrabac (franc. moineau)
zaklonjeni prolaz
Tipovi fortova
bastionska utvrda
blokhaus (njem. blockhaus)
bunker
compound
donžon
dvorac
gradina
gradske zidine
kastrum (lat. castrum)
kaštel
kineske gradske zidine
kopnena baterija
kula martello
Pā maorska fortifikacija iz 19. stoljeća
palisada
poligonalna utvrda
protuzračna kula
reduta
srednjovjekovne utvrde
zamak
zvjezdasta utvrda
protuatomske utvrde
Povijesne utvrde
Atlantski bedem
Dubrovačke gradske zidine
Dvorac Beaumaris
Fort Chittorgarh
Fort Drum (otok El Fraile)
Fort Knox, Maine
Fort Lahore
Fort Raigad
Fort Rohtas
Kineski zid
Krak des Chevaliers
Kremlj
Linije Torres Vedrasa
Maginotova linija
Mannerheimova linija
Massada
Norveške utvrde
Réduit
Reduta Eastbourne
Izvori:
Utvrde i opsadno ratovanje
Vojna povijest
Vojno inženjerstvo
Srednjovjekovno ratovanje
Opsadni stroj
Opsada
Povjest Hladnog rata
Slavni stručnjaci
Dijad iz Pele
Giuliano da Sangallo (1445-1516)
François Mandon de Saint Rémy
Francesco De Marchi (1504-1576)
Simon Stevin (1549-1620)
Antoine Deville (1596-1657)
Henri Alexis Brialmont (1821-1903)
Menno van Coehoorn (1641-1704)
Jean Errard, dit Errard de Bar-le-Duc (1554-1610)
Blaise de Pagan (1604-1665)
Sébastien Le Prestre de Vauban (1633-1707)
Maximilian von Welsch (1671-1745)
Marc-René de Montalembert (1714-1800)
Jean Lemichaud d'Arçon (1733-1800)
François Nicolas Benoît Haxo (1774-1838)
Raymond-Adolphe Séré de Rivières (1815-1895)
Gaspard-Joseph Chaussegros de Léry (1682-1756)
Utvrde su dakle vojne građevine i konstrukcije namijenjene obrambenom ratovanju. Ljudi su počeli graditi obrambene objekte prije nekoliko tisuća godina, razvijajući sve kompleksnije strukture. Etimologija riječi fortifikacija dolazi od latinskih riječi fortis ("jak") i facere ("činiti").
Utvrde se pojavljuju u najrazličitijim veličinama i oblicima; neke razvučene linije kao Hadrijanov zid ili Veliki kineski zid, dok su druge više-manje okrugle kao bedem na vrhu brežuljka, neke pravokutne kao normanska kula, a neke nepravilne i mnogostrane kao npr. gradske zidine. Sve su građene da budu jake, a ne da budu lijepe, a ipak njihova masivnost i vještina kojom su zidane odaju smisao za stil i uzvišenost.¸
Nomenklatura :
Mnogi vojni objekti poznati su kao fortovi ili forovi (od franc. fort utvrda), iako nisu uvijek utvrđeni. Fortovi su se razlikovali veličinom, obuhvaćajući vrlo velike tvrđave i utvrde, pa sve do najmanjih fortica (od tal. fortezza). Riječ fortifikacija također može označavati praksu usavršavanja obrane nekog područja obrambenim radovima. Kada se termin koristi u množini, utvrde označavaju izgrađene objekte koje služe za obranu. Gradske zidine ili bedemi su stoga utvrde ali ne moraju nužno biti utvrde.
Umjetnost podizanja vojnog kampa ili konstruiranja utvrde tradicionalno se klasificira kao kastrametacija (lat. castrametatio) još od vremena rimskih legija. Umjetnost/znanost opsjedanja utvrde i njenog razaranja popularno se naziva opsadom, dok se u terminologiji koristi izraz poliorcetika. Potonji termin također se koristi za označavanje umijeća gradnje utvrde.
Principi :
Utvrde imaju dvije glavne funkcije koje se očituju kao:
prepreka koja usporava napadača u napredovanju i koja ga prisiljava na bliski sukob zadržavajući ga što više moguće pod vatrom branitelja
zaštita koja omogućuje braniteljima zaklon od napada neprijateljskih trupa. Komponenta zaštite djeluje na dva načina, neposredno, uporabom dovoljno krutih konstrukcija zaustavljaju se neprijateljski projektili, i posredno, korištenjem udaljenosti, prednosti dometa i od nedavno kamuflaže. Općenito govoreći, generalizacija sve sofisticiranijeg vatrenog oružja ima za posljedicu povećanu potrebu za zaštitom, no komponenta prepreke izgubila je na važnosti mehanizacijom napadačkih trupa.
Međutim ona može imati drugu funkciju, poput simboličkog sustava, ostvarujući kapacitet ili vlasništvo.
Neke su utvrde imale čisto obrambenu ulogu, dok su druge bile namijenjene kao isturene postaje za osvajanje novih teritorija ili da zastrašuju koji grad. Štitile su gospodarevu obitelj i najbližu svitu od iznenadnog napada ili izdaje. One složenije mogle su se odupirati opsadama i više od godine dana. Ima slučajeva gdje su vojne posade od samo tridesetak ljudi zadržavale tri tisuće vojnika.
Graditelji utvrda morali su osigurati vodu i nastambe za posadu, tako su nastali zdenci i goleme cisterne, te velike dvorane za ljudstvo, pa čak i prostrane ženske odaje. Utvrde su bile i utvrđena sela koja su štitila ljude svih društvenih slojeva i bila skladišta žitarica za slučajeve gladi i neizbježne opsade. Često su bile i upravna središta.
Utvrde su se mogle osvojiti samo jurišem na vrata zidina ovnom za rušenje ili osvajanjem zidina opsadnim kulama na kotačima i katapultima. Sigurnija i efikasnija metoda napadaja bila je iskopati rov ispod kule, a zatim minirati tako da se kula sruši od vlastite težine. Jedina sigurna obrana protiv toga bila je gradnja na stijeni ili vodom ispunjen jarak oko utvrde. Top je doskočio i tome, te je postupno, nakon što je uveden početkom 14. stoljeća, počeo utjecati na projektiranje utvrda. Osnovni plan je neznatno promijenjen, ali su kule postale zdepastije, a deblji zidovi bili su izbušeni puškarnicama.
Klasifikacija :
Utvrde su obično podijeljene u dvije grane: trajne ili permanentne utvrde i poljske ili terenske utvrde. Trajne utvrde se podižu u slobodno vrijeme, sa svim resursima koje država može opskrbiti konstruktivnim i mehaničkim vještinama, te se grade od izdržljivih materijala. Terenske utvrde su improvizirane građevine koje na terenu podižu trupe često uz pomoć dostupnih lokalnih radnika i oruđa koristeći materijale koji ne zahtijevaju veliku pripremu poput zemlje, pruća, lakog drva i pješčanih vreća (vidi sangar). Postoji također i srednja grana koja se naziva polutrajnim ili semipermanentnim utvrdama. Ona se podiže kad u tijeku ratnog pohoda postane poželjno zaštiti određenu lokaciju s najboljom imitacijom trajne obrane načinjenom u kratkom vremenu uz dostupne obilne resurse i vještu civilnu radnu snagu.
Uz gore navedenu klasifikaciju prema trajnosti, utvrde je moguće razvrstati i na druge načine, npr. prema namjeni. Cilj utvrda se uvijek razlikovao pa su neke utvrde bile zadužene za zaštitu pojedinačnih zgrada od malenih utvrda sve do feudalnih dvoraca (dvorac Roquetaillade), dok su neke štitile čitava prostranstva uz pomoć ogromnih obrambenih sustava kao što su Kineski zid ili Maginotova linija.
Povijest :
Detaljniji članak o ovoj temi: Razvoj utvrdne arhitekture
Isprva su utvrde građene od kolja (palisade), pruća i zemlje, ali gdje je bilo pogodno i od kamena (gradine ili citadele). Poslije se grade veliki bedemi koji okružuju i goleme gradove (najveći su Babilon i kineski Xi'an), pa se pojam utvrde vezuje samo uz dodatno utvrđena i opremljena mjesta na tim zidinama.
Rimski castrum i bizantska poljska utvrda su imale duge tanke zidove i tanke tornjeve jer je njihova uloga prije svega bila takva da je odgovarala velikim vojnim snagama koje su trebale uperiti što više oružja na neprijatelja. Na vrhu takvih utvrda su dodavane drvene galerije poduprte konzolama, a tornjevi istaknuti prema konfiguraciji tla (npr. Saône u Siriji iz 11. stoljeća). U svoje gradske utvrde Bizantinci su povremeno ugrađivali tzv. "zavojite ulaze" čiji je oblik prisiljavao napadača da se jednom ili više puta okrene izlažući tako leđa ili bok, koji obično nije bio zaštićen štitom (npr. Carigradske gradske zidine).
Na Istoku se održao vodeći autoritet države, a na Zapadu se on raspao te se kamene utvrde nisu gradile nekoliko stoljeća s iznimkom Vizigotske obnove rimskih zidina u Carcassoneu u Francuskoj u 6. stoljeću.
U 11. stoljeću su Normani počeli mijenjati drvene palisade kamenom oplatom, te utvrde oblikovati u dva dijela:
gradina (motte) - visok humak okružen jarkom za gospodara i svitu
podgrađe (bailey) – prostrano područje nepravilnog oblika ograđen kolcima za seljake i stoku
Najpoznatija je svakako White Tower u Londonu, koju je počeo graditi Vilim Osvajač u 11. stoljeću, te kasnije Doverska kula i utvrda u Carisbrookeu.
Križari nisu imali dovoljno ljudi pa su gradili masivnije i vijugave zidine s istaknutim kulama s kompliciranim ulazima. Veliki vojni redovi, hospitalci i templari imali su različite "stilove" gradnje. Za "hospitalski stil" koji je doživio procvat utvrdom Krak des Chevaliers u Siriji u 13. stoljeću, karakteristične su bile okrugle ili potkovaste kule smiono istaknute, koncentrične linije utvrde, zavojiti ulazi, dobro postavljene strijelnice i masivnost konstrukcije.
Unutarnja utvrđenja utvrde Manzanàres el Real u Španjoslkoj, iz kasnog 15. stoljeća, dominiraju vanjskima tako da su napadači istovremeno bili pod unakrsnom vatrom i s jednih i s drugih.
U 14. i 15. stoljeću kule na vanjskim bedemima postale su zdepastije i deblje, da bi mogle odoljeti udarima opsadnih sprava i topništva. Topovi, ali i centralizirane vlade koje su imale izdašna sredstva za izvođenje duljih opsada, su naposljetku doveli do opadanja važnosti utvrda.
Naposljetku su utvrdne zidine u 17. stoljeću zamijenjene obrambenim zemljanim nasipima (bastionima) koji su učinkovitije zadržavale topovske salve.
Terminologija :
Fortifikacja je terminologija sadrži pojmove koji uglavnom vuku podrijetlo iz francuskog jezika, dok manji dio potječe iz talijanskog, njemačkog, engleskog i drugih jezika. Glavni razlog tome su poznati vojni inženjeri koji su razradili teoriju fortifikacija kao znanosti, a najpoznatiji od njih svakako je francuski vojni inženjer i maršal Vauban. Stoga su uz sljedeće utvrdne termine navedeni i termini na izvornom, najčešće francuskom jeziku. Iako ih ima i na našem, izvornom Hrvatskom jeziku, ali poslje kad dođemo do tog.
Fort Kumbhalgarh u Rajasthanu, Indija jedan je od najvećih utvrda u Aziji. Utvrdu je sagradio Rana Kumbha u 15. stoljeću, a više od 350 hinduskih i džainističkih hramova se nalazi unutar nje. Više od 3 stoljeća Fort je ostao neprobojnim sve dok ga nisu zauzele ujedinjene snage Akbara, Malwe i sultanata Gujarat.
Pogled na vrata Alamghiri na utvrdi Lahore.
Utvrde dvorca Edinburgh koristile su prirodan vulkanski krajolik kao najbolju prednost. Naslikao Alexander Nasmyth (~1780).
Tipovi utvrde:
akropola
citadela
dvorac
fort
gradina
limes
oppidum
utvrda
utvrđena linija
utvrđeni grad
utvrđeni most
utvrđeni sektor
zamak
podzemna skloništa
podmorska skloništa
morski potkopi
Elementi utvrde
abatis
ambrazura (franc. embrasure)
banket (franc. banquette)
barbekana ili barbakan (lat. barbecana, franc. barbacane)
barbeta (tal. barbetta, franc. barbette)
bartizan (engl. bartizan)
bastilja (franc. bastille)
bastion
berma
blok (franc. bloc)
bodljikava žica, bodljikava traka i žičana zapreka
bunker
châtelet
češki jež
demiluna (franc. demi-lune; vidi revelin)
dijamantna fosa (franc. fossé diamant)
donžon (franc. donjon)
eskargeta (franc. escargaite ili échauguette)
eskarpa (franc. escarpe)
fasa (franc. face)
flanka (franc. flanc)
for (franc. fort)
fosa (franc. fossé)
gabion
gerit (engl. guerite)
geta (franc. guette)
glasija (franc. glacis)
gorga ili grkljan (franc. gorges)
hersa (franc. herse)
hurda (franc. hourd)
hušeta (franc. huchette)
kaponir (franc. caponnière)
kastelacija (lat. castellatio)
kavalir (franc. cavalier)
kazamat (tal. casamatta)
kineta (franc. cunette, njem. Künette)
kontraeskarpa (franc. contre-escarpe)
kontrafor (franc. contrefort)
kontragard (franc. contregarde)
krenelacija (lat. crenellatio)
kreno (franc. créneau)
krunište
kružni prolaz
kupura (franc. coupure)
kurtina (franc. courtine)
lisa (franc. lice)
mašikuli (franc. mâchicoulis)
merlon
obrambeni borbeni položaj
obrambeni jarak (obrambeni rov)
parapet
pješčana vreća
pokretni most (franc. pont-levis)
portcullis (engl. portcullis rešetka)
poterna (franc. poterne)
rampa (franc. rampe)
reduit (franc. réduit)
reduta (franc. redoute)
revelin ili ravelin (tal. rivelino, franc. ravelin)
strijelnica ili aršera (franc. archère)
šikana (franc. chicane)
talus
tenaja (franc. tenaille)
traversa (franc. traverse)
tura (franc. tour)
turan
turela (franc. tourelle, engl. turret)
vizirni otvor
vrabac (franc. moineau)
zaklonjeni prolaz
Tipovi fortova
bastionska utvrda
blokhaus (njem. blockhaus)
bunker
compound
donžon
dvorac
gradina
gradske zidine
kastrum (lat. castrum)
kaštel
kineske gradske zidine
kopnena baterija
kula martello
Pā maorska fortifikacija iz 19. stoljeća
palisada
poligonalna utvrda
protuzračna kula
reduta
srednjovjekovne utvrde
zamak
zvjezdasta utvrda
protuatomske utvrde
Povijesne utvrde
Atlantski bedem
Dubrovačke gradske zidine
Dvorac Beaumaris
Fort Chittorgarh
Fort Drum (otok El Fraile)
Fort Knox, Maine
Fort Lahore
Fort Raigad
Fort Rohtas
Kineski zid
Krak des Chevaliers
Kremlj
Linije Torres Vedrasa
Maginotova linija
Mannerheimova linija
Massada
Norveške utvrde
Réduit
Reduta Eastbourne
Izvori:
Utvrde i opsadno ratovanje
Vojna povijest
Vojno inženjerstvo
Srednjovjekovno ratovanje
Opsadni stroj
Opsada
Povjest Hladnog rata
Slavni stručnjaci
Dijad iz Pele
Giuliano da Sangallo (1445-1516)
François Mandon de Saint Rémy
Francesco De Marchi (1504-1576)
Simon Stevin (1549-1620)
Antoine Deville (1596-1657)
Henri Alexis Brialmont (1821-1903)
Menno van Coehoorn (1641-1704)
Jean Errard, dit Errard de Bar-le-Duc (1554-1610)
Blaise de Pagan (1604-1665)
Sébastien Le Prestre de Vauban (1633-1707)
Maximilian von Welsch (1671-1745)
Marc-René de Montalembert (1714-1800)
Jean Lemichaud d'Arçon (1733-1800)
François Nicolas Benoît Haxo (1774-1838)
Raymond-Adolphe Séré de Rivières (1815-1895)
Gaspard-Joseph Chaussegros de Léry (1682-1756)
Last edited by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 16:21, edited 1 time in total.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjet vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 12:16
Popis staro povjesnih hrvatskih dvoraca i utvrda:
Tvrđava Brod
Cesargrad
Cetin
Drivenik (gradina)
Gvozdansko
Kamengrad (Daruvar)
Klinac grad
Klis
Klokoč K nast.
Kninska tvrđava
Kula Kamerlengo
Kula Norinska (utvrda)
Kula Petra Zrinskog u Vrbovcu
Medvedgrad
Tvrđava Nehaj
Novi Zrin
Nutjak
Sokolac (utvrda)
Stari grad Paka S nast.
Stari grad Prekovršac
Stari grad Varaždin
Stari grad Čakovec
Stonske zidine
Tvrđava Sv. Ivana u Šibeniku
Tvrđava sv. Mihovila u Preku
Utvrda Zrin
Čačvina
Čuntić grad
Tvrđava Šubićevac
Tvrđava Brod
Cesargrad
Cetin
Drivenik (gradina)
Gvozdansko
Kamengrad (Daruvar)
Klinac grad
Klis
Klokoč K nast.
Kninska tvrđava
Kula Kamerlengo
Kula Norinska (utvrda)
Kula Petra Zrinskog u Vrbovcu
Medvedgrad
Tvrđava Nehaj
Novi Zrin
Nutjak
Sokolac (utvrda)
Stari grad Paka S nast.
Stari grad Prekovršac
Stari grad Varaždin
Stari grad Čakovec
Stonske zidine
Tvrđava Sv. Ivana u Šibeniku
Tvrđava sv. Mihovila u Preku
Utvrda Zrin
Čačvina
Čuntić grad
Tvrđava Šubićevac
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 18:33
Utvrde su izrađivani po povjesti razvoja oružje.
Oružje je alat namijenjen onesposobljavanju ili ubijanju živih bića, ili za uništavanje velikih razmjera.
Povijest oružja
Kameno doba
Prvo oružje koje je čovjek koristio je kamen a poslje je bila drvena toljaga. No toljaga ima niz mana, malen domet, malu probojnost. Napredak je postignut izumom koplja - povećan je domet, toljage s kamenom na vrhu - povećana je probojnost. Još veći napredak je izum oštrice - nož, koplje s kamenim vrhom, sjekira umjesto kamene toljage. Najveći domet oružja kamenog doba su luk i strijela i praćka (u većoj izvedbi - katapult).
Od početka uporabe kamena kao oružje, tehnika i način izbacivanja tog oružja se izmjenilo i u materijalu i načinu.
Metalno doba
Pri kraju mlađeg kamenog doba ljudi su obilato koristili glinu kao osnovni materijal za izradu posuda, utrega ili su njome obljepljivali kuće od pletenog pruća. Te posude pekle su se na visokim temperaturama pa je tlo ispod ognjišta ili ložišta bilo spaljeno. Kod paljenja takvih ognjišta na tlu bogatom bakrenom rudom, jer je ta ruda vrlo blizu površine, ostajale su rastaljene bakrene "lepinje" . Ljudi su primijetili da su vrlo oštrih rubova što je kod oruđa bila primarna kvaliteta. Već u tom sirovom obliku bila je vrlo oštra i već gotova za primjenu.
Iskustvom prethodnika i korak po korak, ljudi su počeli prepoznavati ležišta ruda i, malo po malo, ulazili sve dublje pod zemlju tražeći dragocjenu zelenu rudu. No bakar je imao i svojih mana. Bio je mekan. Brzo se trošio i nije podnosio veća naprezanja ni temperature. Kad su otkrili arsen, dodali su ga bakru i on je postao arsenska bronca. Pošto je Arsen vrlo jak otrov lijevanje je bio vrlo opasan i stručan posao.
U grčkoj mitologiji ljevača bronce predstavlja hromi bog Hefest. Pretpostavlja se da su ljevači bronce pod utjecajem arsena koji u dodiru s vodenom parom u malim količinama kod ljudi izaziva lakša, ali trajna oštećenja mozga i to na centrima za ravnotežu. Zato su se nakon dugogodišnjeg bavljenja tim poslom svi pomalo "pijano" kretali. Grci su to pripisivali moćima obilježja samog boga Hefesta, a to je, zapravo, bilo vjerojatno prvo profesionalno oboljenje u povijesti.
Oružje se značajno poboljšalo otkrićem da se bakar može uspješno miješati s kositrom. Dobili su broncu koja je puno tvrđa, ima više talište i može se vrlo precizno lijevati u različitim oblicima i veličinama. Po toj slitini cijelo jedno razdoblje povijesti nazivamo Brončano doba.
Počeci organiziranog ratovanja
Egipatska kultura i civilizacija razvila se upravo na ekonomiji brončanog alata i oružja. Ilijada i Odiseja, bitka za Troju vodila se baš brončanim oružjem. Prvi nalazi serijski proizvedenih ratnih oružja na tlu hrvatske bilježimo na arheološkom lokalitetu Vučedol, nedaleko Vukovara gdje su arheolozi sredinom prošlog stoljeća pronašli kalupe za lijevanje bojnih sjekira, i veći broj takovih odljevaka, što ukazuje na organizirano ratovanje većih skupina ratnika naoružanih unificiranim oružjem. Prema procjenama stručnjaka, ta sjekira bila je isključivo ratna. Radna oruđa toga doba imala su potpuno drugačiji izgled.
Prva organizirana i taktički vođena vojska je vojska Rimskog carstva.
Općenito, to razdoblje se smatra početkom organiziranih ratova, jer se, s pravom vjeruje da čovjek kamenog doba ne poznaje organizirano ratovanje.
Razlog izbijanja prvih ratova, pretpostavlja se, bila su upravo ležišta bakarne rude. Zalihe na jednom ležištu, geološki gledano, vrlo su tanka i plitka no protežu se na mjestima i kilometrima. Posebnu olakotnu okolnost za prve rudare činilo je to da je bakar bio relativno lako dostupan. Problem je nastajao u trenutku kad je rude ponestalo, a ekonomija cijelog društva bazirala se na proizvodnji, primjeni i prodaji bakra i bronce. Cijeli narodi bilu su prisiljeni tražiti nova ležišta. Razvojem proizvodnje metala, usporedno, išao je i razvoj i unapređenje poljodjelstva, a time i proizvodnje hrane tako da je broj ljudi lagano rastao. Naravno, kad su pronašli novo, još bogato i neiscrpljeno ležište dragocjene rude, tamo je već netko prije njih polagao pravo eksploatacije. Osim direktnog sukoba, nije bilo rješenja.
Karakteristično za brončanodobne kulture, što potkrepljuje ovo mišljenje je da su se one, geografski, protezale na vrlo dugačkom području bogatom rudama dok su starije, kamenodobne kulture, živjele na većem ili manjem zaokruženom i kompaktnom području bez potrebe seljenja i širenja.
Barut
Izum baruta omogućio je izbacivanje kamenja većim brzinama i na veće udaljenosti nego ranije - mušketa je bila prvo oružje, ali imala je mnogo mana: nepreciznost, sporost punjenja, zatajivala je. S druge strane topovi su bili razorno oružje od kada su uvedeni u uporabu (isti efekt kao i katapult, uz mnogo manju masu - i oružja i municije - topovske kugle). Kako je razvoj oružja duge cijevi napredovao tako su rješavani problemi:
cijev je prvo postala duža, kasnije je dobila i spiralni utor - preciznost.
no još uvijek je trebalo zrno gurati šipkom prema dnu cijevi jer su još uvije postojale 3 komponente-svaka za sebe : barut,olovna kugla i primarno barutno punjenje.
Nakon toga dolazi do izuma perkusionog punjenja (na mjesto tavice za barut stavlja se kapisla sa živinim fulminatom)
Kad su izumljeni meci riješen je problem i brzine punjenja (nema više šipke) i zatajivanja.
poluautomatska puška - čahura metka "sama" ispada iz ležišta po opaljivanju, čovjek mora ručno staviti novi metak.
puška je dobila spremnik, ne treba stavljati metak po metak, nego cijeli okvir, nakon svakog metka je potrebno "repetirati" pušku
zadnji korak je automatska puška - okvir od 4-8 metaka zamijenio je spremnik od 20-60 metaka, jer nije više potrebno repetirati pušku po ispaljivanju pojedinog metka, mogoće je ispaljivanje rafala (veći broj metaka jedan za drugim).
Danas (2004) popularni Kalašnjikov (AK-47) je zapravo automatska puška, od muškete se razlikuje po cijevi sa spiralnim utorom, ciljnicima, spremnikom s mecima i mehanizmom koji omogućava automatsko ispaljivanje metaka jedan za drugim.
Dinamit i drugi eksplozivi
Dinamit nije napravio revoluciju u tehnici ratovanja kao barut, ali kao što je metak lako probijao štitove koji su učinkovito štitili od strijela, tako je izum dinamita učinio zastarjelim zidine i utvrde u ratovanju.
Moderno doba
Moderno doba donijelo je prvo motorizaciju i oklopna vozila, protiv kojih se moglo boriti istim sredstvima, topovima, minama i konfiguracijom terena, zatim avijaciju - odgovor je također zrakoplovstvo ili protuzračne rakete, ali protiv kemijskog, biološkog a kasnije i nuklearnog oružja nema odgovora. Tako je danas proizvodnja kemijskog i biološkog oružja zabranjena ženevskim dodatkom Haaškoj konvenciji iz 1928. godine. Međutim razvojem vojne biotehnologije, stvara se mogućnost razvoja biotehnološkog oružja, koje bi zbog svojih karakteristika spadalo u kategoriju "humanih oružja".
Najnovija vrsta oružja zasnivaju se na tehnici dalekometnog oružja vele i super sila, no narodu koja nema tehniku uzvraćaju na način da vrše diverzije i terorističke napade na neprijateljskom tlu.
Mnogi u današnje vrijeme naziv oružje uzimaju općenito za oružje, do prije jednog desetljeće naziv za oružje se razlikovalo na:
Oružje:
Hladno
Explozivno
Vatreno
Priručno
te oruđe.
Razlika između naziva oružja i naziva oruđa je ta da oružje opslužuje jedna osoba, a oruđe više ljudi.
Oružje je alat namijenjen onesposobljavanju ili ubijanju živih bića, ili za uništavanje velikih razmjera.
Povijest oružja
Kameno doba
Prvo oružje koje je čovjek koristio je kamen a poslje je bila drvena toljaga. No toljaga ima niz mana, malen domet, malu probojnost. Napredak je postignut izumom koplja - povećan je domet, toljage s kamenom na vrhu - povećana je probojnost. Još veći napredak je izum oštrice - nož, koplje s kamenim vrhom, sjekira umjesto kamene toljage. Najveći domet oružja kamenog doba su luk i strijela i praćka (u većoj izvedbi - katapult).
Od početka uporabe kamena kao oružje, tehnika i način izbacivanja tog oružja se izmjenilo i u materijalu i načinu.
Metalno doba
Pri kraju mlađeg kamenog doba ljudi su obilato koristili glinu kao osnovni materijal za izradu posuda, utrega ili su njome obljepljivali kuće od pletenog pruća. Te posude pekle su se na visokim temperaturama pa je tlo ispod ognjišta ili ložišta bilo spaljeno. Kod paljenja takvih ognjišta na tlu bogatom bakrenom rudom, jer je ta ruda vrlo blizu površine, ostajale su rastaljene bakrene "lepinje" . Ljudi su primijetili da su vrlo oštrih rubova što je kod oruđa bila primarna kvaliteta. Već u tom sirovom obliku bila je vrlo oštra i već gotova za primjenu.
Iskustvom prethodnika i korak po korak, ljudi su počeli prepoznavati ležišta ruda i, malo po malo, ulazili sve dublje pod zemlju tražeći dragocjenu zelenu rudu. No bakar je imao i svojih mana. Bio je mekan. Brzo se trošio i nije podnosio veća naprezanja ni temperature. Kad su otkrili arsen, dodali su ga bakru i on je postao arsenska bronca. Pošto je Arsen vrlo jak otrov lijevanje je bio vrlo opasan i stručan posao.
U grčkoj mitologiji ljevača bronce predstavlja hromi bog Hefest. Pretpostavlja se da su ljevači bronce pod utjecajem arsena koji u dodiru s vodenom parom u malim količinama kod ljudi izaziva lakša, ali trajna oštećenja mozga i to na centrima za ravnotežu. Zato su se nakon dugogodišnjeg bavljenja tim poslom svi pomalo "pijano" kretali. Grci su to pripisivali moćima obilježja samog boga Hefesta, a to je, zapravo, bilo vjerojatno prvo profesionalno oboljenje u povijesti.
Oružje se značajno poboljšalo otkrićem da se bakar može uspješno miješati s kositrom. Dobili su broncu koja je puno tvrđa, ima više talište i može se vrlo precizno lijevati u različitim oblicima i veličinama. Po toj slitini cijelo jedno razdoblje povijesti nazivamo Brončano doba.
Počeci organiziranog ratovanja
Egipatska kultura i civilizacija razvila se upravo na ekonomiji brončanog alata i oružja. Ilijada i Odiseja, bitka za Troju vodila se baš brončanim oružjem. Prvi nalazi serijski proizvedenih ratnih oružja na tlu hrvatske bilježimo na arheološkom lokalitetu Vučedol, nedaleko Vukovara gdje su arheolozi sredinom prošlog stoljeća pronašli kalupe za lijevanje bojnih sjekira, i veći broj takovih odljevaka, što ukazuje na organizirano ratovanje većih skupina ratnika naoružanih unificiranim oružjem. Prema procjenama stručnjaka, ta sjekira bila je isključivo ratna. Radna oruđa toga doba imala su potpuno drugačiji izgled.
Prva organizirana i taktički vođena vojska je vojska Rimskog carstva.
Općenito, to razdoblje se smatra početkom organiziranih ratova, jer se, s pravom vjeruje da čovjek kamenog doba ne poznaje organizirano ratovanje.
Razlog izbijanja prvih ratova, pretpostavlja se, bila su upravo ležišta bakarne rude. Zalihe na jednom ležištu, geološki gledano, vrlo su tanka i plitka no protežu se na mjestima i kilometrima. Posebnu olakotnu okolnost za prve rudare činilo je to da je bakar bio relativno lako dostupan. Problem je nastajao u trenutku kad je rude ponestalo, a ekonomija cijelog društva bazirala se na proizvodnji, primjeni i prodaji bakra i bronce. Cijeli narodi bilu su prisiljeni tražiti nova ležišta. Razvojem proizvodnje metala, usporedno, išao je i razvoj i unapređenje poljodjelstva, a time i proizvodnje hrane tako da je broj ljudi lagano rastao. Naravno, kad su pronašli novo, još bogato i neiscrpljeno ležište dragocjene rude, tamo je već netko prije njih polagao pravo eksploatacije. Osim direktnog sukoba, nije bilo rješenja.
Karakteristično za brončanodobne kulture, što potkrepljuje ovo mišljenje je da su se one, geografski, protezale na vrlo dugačkom području bogatom rudama dok su starije, kamenodobne kulture, živjele na većem ili manjem zaokruženom i kompaktnom području bez potrebe seljenja i širenja.
Barut
Izum baruta omogućio je izbacivanje kamenja većim brzinama i na veće udaljenosti nego ranije - mušketa je bila prvo oružje, ali imala je mnogo mana: nepreciznost, sporost punjenja, zatajivala je. S druge strane topovi su bili razorno oružje od kada su uvedeni u uporabu (isti efekt kao i katapult, uz mnogo manju masu - i oružja i municije - topovske kugle). Kako je razvoj oružja duge cijevi napredovao tako su rješavani problemi:
cijev je prvo postala duža, kasnije je dobila i spiralni utor - preciznost.
no još uvijek je trebalo zrno gurati šipkom prema dnu cijevi jer su još uvije postojale 3 komponente-svaka za sebe : barut,olovna kugla i primarno barutno punjenje.
Nakon toga dolazi do izuma perkusionog punjenja (na mjesto tavice za barut stavlja se kapisla sa živinim fulminatom)
Kad su izumljeni meci riješen je problem i brzine punjenja (nema više šipke) i zatajivanja.
poluautomatska puška - čahura metka "sama" ispada iz ležišta po opaljivanju, čovjek mora ručno staviti novi metak.
puška je dobila spremnik, ne treba stavljati metak po metak, nego cijeli okvir, nakon svakog metka je potrebno "repetirati" pušku
zadnji korak je automatska puška - okvir od 4-8 metaka zamijenio je spremnik od 20-60 metaka, jer nije više potrebno repetirati pušku po ispaljivanju pojedinog metka, mogoće je ispaljivanje rafala (veći broj metaka jedan za drugim).
Danas (2004) popularni Kalašnjikov (AK-47) je zapravo automatska puška, od muškete se razlikuje po cijevi sa spiralnim utorom, ciljnicima, spremnikom s mecima i mehanizmom koji omogućava automatsko ispaljivanje metaka jedan za drugim.
Dinamit i drugi eksplozivi
Dinamit nije napravio revoluciju u tehnici ratovanja kao barut, ali kao što je metak lako probijao štitove koji su učinkovito štitili od strijela, tako je izum dinamita učinio zastarjelim zidine i utvrde u ratovanju.
Moderno doba
Moderno doba donijelo je prvo motorizaciju i oklopna vozila, protiv kojih se moglo boriti istim sredstvima, topovima, minama i konfiguracijom terena, zatim avijaciju - odgovor je također zrakoplovstvo ili protuzračne rakete, ali protiv kemijskog, biološkog a kasnije i nuklearnog oružja nema odgovora. Tako je danas proizvodnja kemijskog i biološkog oružja zabranjena ženevskim dodatkom Haaškoj konvenciji iz 1928. godine. Međutim razvojem vojne biotehnologije, stvara se mogućnost razvoja biotehnološkog oružja, koje bi zbog svojih karakteristika spadalo u kategoriju "humanih oružja".
Najnovija vrsta oružja zasnivaju se na tehnici dalekometnog oružja vele i super sila, no narodu koja nema tehniku uzvraćaju na način da vrše diverzije i terorističke napade na neprijateljskom tlu.
Mnogi u današnje vrijeme naziv oružje uzimaju općenito za oružje, do prije jednog desetljeće naziv za oružje se razlikovalo na:
Oružje:
Hladno
Explozivno
Vatreno
Priručno
te oruđe.
Razlika između naziva oružja i naziva oruđa je ta da oružje opslužuje jedna osoba, a oruđe više ljudi.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 18:54
Zato se i utvrde djele na tri velike kvalifikacije:
Utvrde iz Kamenog doba
Utvrde iz Metalnog doba
Utvrde iz Moderno doba
Svako doba, imaju svoje ratove iz kojih dolaze pojedine utvrde prema strategiji i načinu ratovanja.
Npr. iz II WW koji se odvijao na ovim prostorima razrađena je grupa bunkera na glavnoj dionici pruge Zagreb-Rijeka za obranu od geriliskih napada partizana.
To nisu razvijene utvrde već mali bunkeri za smještaj od par vojnika do desetine.
Utvrde iz Kamenog doba
Utvrde iz Metalnog doba
Utvrde iz Moderno doba
Svako doba, imaju svoje ratove iz kojih dolaze pojedine utvrde prema strategiji i načinu ratovanja.
Npr. iz II WW koji se odvijao na ovim prostorima razrađena je grupa bunkera na glavnoj dionici pruge Zagreb-Rijeka za obranu od geriliskih napada partizana.
To nisu razvijene utvrde već mali bunkeri za smještaj od par vojnika do desetine.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 19:03
RAT
Klasična bitka
Rat je organizirani sukob naoružanih ljudi, kao produženje politike država, nacija, klasa sredstvima oružanog nasilja u cilju ostvarivanja određene političke, gospodarske i druge dobiti. Rat je društvena pojava uvjetovana i povezana s pojavom i razvitkom klasnog društva čiji su osnovni zakoni ujedno i opći zakoni razvitka rata. Osnovni sadržaj rata čini oružana borba, ali se rat ne svodi samo na nju, on je širi, složeniji jer uključuje i druge oblike borbe (političke, gospodarske itd.) koje imaju veliko značenje za pripremu i vođenje rata.
" Rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima " - Karl von ClausewitzSadržaj
Podrijetlo, bit i značajka rata
Povijesno gledano, rat se javlja tijekom razvoja privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima, podjele društva na klase i pojave države kao organa i oruđa vladajuće klase.
Prvobitna zajednica
U prvobitnoj zajednici nije bilo ratova, Sukobi između rodova i plemena imaju neka obilježja rata, ali im je bit sasvim različita. U tim sukobima nije bilo izdvojene organizacije za vođenje rata, svaki član roda ili plemena je bio ratnik. Ti sukobi su bili zasnovani više na ovisnosti ljudi od prirode, iz potrebe za područjima u kojim se nalazi hrana ili zbog krvne osvete a ne na prisvajanju tuđeg vlasništva ili za pribavljanje radne snage. U tim sukobima nije bilo zarobljenika i iskorištavanja pobjeđenih.
Sa razvitkom prvih oblika državnih organizacija javlja se i vojska, kao posebna izdvojena organizacija unutar države zadužena za vođenje rata s vanjskim neprijateljom ili ovladavanjem otpora unutar države.
Robovlasničko društvo
U robovlasničkom društvu gospodarstvo se zasniva na iskorištavanju roba, koji je njeno osnovno oruđe, i ne može se razvijati bez stalnog priljeva novih robova. Zbog toga, robovlasnička država ih nabavlja prvenstveno ratom: pokoravanjem okolnih plemena koja još nemaju državnu organizaciju, ratovima s drugim robovlasničkim državama, kojim se u slučaju pobjede pribavljaju ne samo robovi već i drugi ratni plijen i proširuje teritorij (Egipat, Rimski imperij, pohodi Aleksandra Velikog). Ti ratovi su često uzrokovali ustanke i pobune robova(prvi, drugi i treći robovski rat). Pripadnici vladajuće klase međusobno se bore oko vlasti i moći, brže bogaćenje i uzrokuju građanske ratove. U vrijeme stvaranja robovlasničkih država, najveći dio čovječanstva još se uvijek nalazio na niskom stupnju razvitka, pa su i vojske bile male a oružje jednostavno.
Feudalno društvo
U feudalizmu države vode ratove radi porobljavanja i pljačke, teritorijalnog proširenja, stjecanja novih posjeda i iskorištavanja kmetova. Među najveće ratove ovog karaktera spadaju ratovi franačke države pod Karlom Velikim, turska osvajanja itd. Ciljevi tih ratova su imali i dinastičko obilježje kao npr. Stogodišnji rat.
Međusobnih ratova feudalaca ili grupa feudalaca oko prevlasti i proširivanja teritorija na račun suparnika bilo je mnogo u razdoblju ranog feudalizma kad je rascjepkanost bila najveća (Italija, Francuska, Rusija). Takvi ratovi, samo krupnih razmjera su obilježje i kasnijeg razdoblja, poznatog kao kasni feudalizam (Ratovi dviju ruža). Razdoblje feudalizma su potresali i seljački ratovi. Feudalno iskorištavanje učinilo je položaj kmeta vrlo teškim i tjeralo ga na borbu, i to pogotovu onda kad se pojavljuju i robno-novčani odnosi, pa se kmetu i nametnu teške novčane obveze.( Jacquerie u Francuskoj 1358. godine, husitski ratovi u Češkoj 1419 - 1436. godine, veliki seljački rat u Njemačkoj pod vodstvom Thomasa Müntzera, Dožina (György Dozsa) u Mađarskoj 1514. godine, buna Ivana Bolotnjikova 1606. - 1607. godine, Hvarska buna 1510. - 1514. godine, slovenske seljačke bune u 15. i 16. stoljeću, Velika seljačka buna u Hrvatskoj 1573. godine. Razvitak gospodarstva i povećanja bogatstva dovodi i do pojave plaćeničkih vojski, koji vode rat za račun onog koji ih plaća.
Kapitalizam
Buržoazija kao nosilac i pokretač novih gospodarstvenih, društvenih, socijalnih i političkih odnosa u kapitalističkom društvu vodi antifeudalne i revolucionarne ratove u cilju nadilaženja feudalne racijepkanosti, i stvaranju nacionalnih država kao novog, pogodnijeg oblika razvitka kapitalističkog gospodarstva. Najpoznatije revolucije tog doimperijalističkog razdoblja su: nizozemska revolucija (Rat protiv Španjolske 1566 - 1609. godine), francuska revolucija, Američki rat za nezavisnost itd. U ovom razdoblju dolazi i do čestih ratova između država ili koalicija država za hegemoniju, kao posljedica neravnomjernog razvitka kapitalizma u raznim zemljama i njihovih različitih interesa u borbi za trgovinsku, pomorsku, kolonijalnu i drugu premoć (između Nizozemske i Engleske, Nizozemske i Francuske, Engleske i Francuske, sedmogodišnji rat 1756. - 1763. godine, Krimski rat 1853. - 1856. godine.). Osim toga, vode se i ratovi za nacionalno ujedinjenje (Italija, Njemačka), ratovi za nacionalno oslobođenje (ratovi protiv Napoleona 1802. - 1814. godine), ratovi balkanskih naroda protiv Turske, Grčki rat za oslobođenje 1821. - 1829.). U 17. i 18. stoljeću kao rezultat kolonijalnih ratova, stvaraju se ogromni kolonijalni imperiji kapitalističkih europskih država. Kolonijalni ratovi imaju krajnje reakcionarnu ulogu, jer su lišili mnoge narode političke neovisnosti i uzrokovali su oslobodilačke ratove naroda kolonija (Indija, Indonezija, Alžir, Meksiko, Kuba, Filipini itd.) U ovom razdoblju javljaju se i prvi građanski ustanci i ratovi koje, proletarijat vodi protiv buržoazije. (Pariška komuna)
Imperijalistički ratovi za kolonije su naslijedili ratove predimperijalističkog razdoblja. Potreba za kolonijama i sirovinama su prerasli nacionalne okvire i pretvorili se u borbu imprijalističkih sila za podjelu svijeta, novih teritorija, tržišta i izvoz kapitala (španjolsko-američki rat 1898. godine, burski rat 1899. - 1902. godine, rusko-japanski rat 1904. - 1905. godine), što je i uzrokovalo i Prvi svjetski rat, koji izbija u uvjetima narušene ravnoteže među imperijalističkim državama.
Teorije o ratu
Još u antičkom dobu, grčki filozofi idealisti, su tvrdili da je rat prirodno stanje duha (Platon) i prirodan način stjecanja imovine (Aristotel). Objema tezama su se pravdale ratovi robovlasničke klase i predstavljale izraz njenjih interesa.
U srednjem vijeku crkva je kao najjači feudalac bila nositelj i stvaratelj religiozne ideologije, prema kojoj su ratovi izraz božje volje, natprirodne pojave pred kojim je čovjek nemoćan. U to ime, crkva vodi i Križarske ratove i time prikriva njihov pravi karakter.
Buržoasko razdoblje donosi i šira objašnjenja rata. Mnogi napredni mislioci, znanstvenici, filozofi i dr. su bili protivnici rata kao sredstva za postizanje cilja i borili se protiv toga (Immaneul Kant, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, Fichte, Herder i dr.), vjerujući da zdrav ljudski um može spriječiti rat. U ovom razdoblju se javljaju tri različite teorije promatranja rata:
idealističke, etičke i geopolitičke.
Mnogi buržoaski idealisti – Hobbes, Leibnitz, Jaspers i drugi, objašnjavali su porijeklo rata biološkim uzrocima. (socijaldarvinizam). Oni su uspoređivali rat sa zakonitostima koji vladaju u životinjskom svijetu, i smatrali da je rat uvjet društvenog opstanka na isti način kao i što je borba za opstanak uvjet za postojanje u prirodi.
Hobbes je objašnjavao vječnost i neizbježnost ratova samo čovjekovom prirodom, a ratno stanje jedinim zakonom u odnosima država i vlada.
Leibnitz, pak smatra da vječni mir nije moguć na ovom svijetu i da bi doveo do umrtvljavanja prirode, do neobnavljanja života i do zastoja u razvitku. Rat je urođeno stanje čovjeka, jer u osnovi njegova života , kao i u osnovi svakog drugog živog bića, je borba za opstanak i zato je čovjek čovjeku vuk.
Rasna teorija je najgrublji vid ove biološke teorije, jer uzroke rata objašnjava prirodnom nejednakošću. U ovoj rasnoj teoriji se istakao njemački ideolog najreakcionarnijeg dijela njemačke buržoazije Nietsche, koji je isticao nadmoć arijevske rase.
Etičke teorije (Hegel, Proudhon, Fuller i drugi) smatraju da je rat progresivna pojava koja pozitivno utiče na moral ljudi i naroda i bez koje se ne može ni zamisliti postojanje i razvitak društva, jer moralno stanje naroda doprinosi izobrazbi jakih ličnosti i nacija kojima je predodređena povijesna uloga. Rat čuva narode od truljenja i je najbolje sredstvo za liječenje naroda.
Engleski svećenik Malthus je razvio teoriju da je rat neminovan za ograničavanje pretjeranog porasta stanovništva jer uništava suvišno stanovništvo i održava ravnotežu između sredstava za život i broja stanovnika.
U 20. stoljeću se rađaju nove, geopolitičke teorije kao pokušaj opravdanja imperijalističkih ratova (Haushofer, Mackinder i drugi). Oni objašnjavaju porijeklo rata zemljopisnim položajem pojedinih naroda: pomanjkanjem životnog prostora i borbom za prostor, nepogodnošću i potrebom promjene granice i sl. Geopolitika se i danas često upotrebljava za opravdanje ratnih priprema.
Osim ove tri teorije javljaju se i neki drugi pravci u objašnjavanju porijekla rata kao što su subjektivizam (rat je tragedija pogrešaka), kozmopolitizam, pacifizam itd.
Ipak, u današnje vrijeme najviše navođeni teoretičar o ratu je Carl von Clausewitz. Clausewitz je napiso djelo "O ratu" u kojem je objasnio svoja viđenja odnosa između politike i rata. Odredio je pojam apsolutnog rata. Po njemu se pojam borba poistovjećuje s pojmom rata, gdje upotreba oružanih snaga nije ništa drugo do organizacija određenog broja bojeva. Clausewitz smatra obranu jačim vidom borbe od napada, jer po njemu rat počinje obranom, jer ako se napadnuti ne brani ne može doći ni do rata. Tu tezu on izvodi iz taktike i prenosi je u strategiju što je bilo sasvim neobično u to vrijeme, pa ga mnogi i kritiziraju. Moralne snage su u središtu Clausewitzeve ideje o ratu, jer samo fin, prodoran razum može u toj oblasti osjetiti istinu. Clausewitzeva strategija vođenja rata, međutim, ne prelazi europski kontinet i ne zahvata odnose snaga na moru iako su imali izvanredne utjecaje na Napoleonove ratove
Podjela ratova
prema prostoru djelovanja, i upotrebi ratnih sredstava i oružja:
totalni rat (opći, globalni, svjetski rat)
ograničeni rat
lokalni rat
prema karakteru rata:
oslobodilački rat
obrambeni rat
građanski rat
imperijalistički rat
kolonijalni rat
vjerski rat
prema vrsti oružja:
nuklearni rat
konvencionalni rat
prema pokretljivosti:
manevarski rat
pozicijski rat
prema načinu:
najavljeni rat
munjeviti rat
Drugi oblici rata:
hladni rat
psihološki rat
koalicioni rat
gerilski rat
teroristički rat
ekonomski rat
preventivni rat
Iz tih vrsta ekonomskih uređanja, političkih i vrsta ratova nastale su i vrste utvrda.
Klasična bitka
Rat je organizirani sukob naoružanih ljudi, kao produženje politike država, nacija, klasa sredstvima oružanog nasilja u cilju ostvarivanja određene političke, gospodarske i druge dobiti. Rat je društvena pojava uvjetovana i povezana s pojavom i razvitkom klasnog društva čiji su osnovni zakoni ujedno i opći zakoni razvitka rata. Osnovni sadržaj rata čini oružana borba, ali se rat ne svodi samo na nju, on je širi, složeniji jer uključuje i druge oblike borbe (političke, gospodarske itd.) koje imaju veliko značenje za pripremu i vođenje rata.
" Rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima " - Karl von ClausewitzSadržaj
Podrijetlo, bit i značajka rata
Povijesno gledano, rat se javlja tijekom razvoja privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima, podjele društva na klase i pojave države kao organa i oruđa vladajuće klase.
Prvobitna zajednica
U prvobitnoj zajednici nije bilo ratova, Sukobi između rodova i plemena imaju neka obilježja rata, ali im je bit sasvim različita. U tim sukobima nije bilo izdvojene organizacije za vođenje rata, svaki član roda ili plemena je bio ratnik. Ti sukobi su bili zasnovani više na ovisnosti ljudi od prirode, iz potrebe za područjima u kojim se nalazi hrana ili zbog krvne osvete a ne na prisvajanju tuđeg vlasništva ili za pribavljanje radne snage. U tim sukobima nije bilo zarobljenika i iskorištavanja pobjeđenih.
Sa razvitkom prvih oblika državnih organizacija javlja se i vojska, kao posebna izdvojena organizacija unutar države zadužena za vođenje rata s vanjskim neprijateljom ili ovladavanjem otpora unutar države.
Robovlasničko društvo
U robovlasničkom društvu gospodarstvo se zasniva na iskorištavanju roba, koji je njeno osnovno oruđe, i ne može se razvijati bez stalnog priljeva novih robova. Zbog toga, robovlasnička država ih nabavlja prvenstveno ratom: pokoravanjem okolnih plemena koja još nemaju državnu organizaciju, ratovima s drugim robovlasničkim državama, kojim se u slučaju pobjede pribavljaju ne samo robovi već i drugi ratni plijen i proširuje teritorij (Egipat, Rimski imperij, pohodi Aleksandra Velikog). Ti ratovi su često uzrokovali ustanke i pobune robova(prvi, drugi i treći robovski rat). Pripadnici vladajuće klase međusobno se bore oko vlasti i moći, brže bogaćenje i uzrokuju građanske ratove. U vrijeme stvaranja robovlasničkih država, najveći dio čovječanstva još se uvijek nalazio na niskom stupnju razvitka, pa su i vojske bile male a oružje jednostavno.
Feudalno društvo
U feudalizmu države vode ratove radi porobljavanja i pljačke, teritorijalnog proširenja, stjecanja novih posjeda i iskorištavanja kmetova. Među najveće ratove ovog karaktera spadaju ratovi franačke države pod Karlom Velikim, turska osvajanja itd. Ciljevi tih ratova su imali i dinastičko obilježje kao npr. Stogodišnji rat.
Međusobnih ratova feudalaca ili grupa feudalaca oko prevlasti i proširivanja teritorija na račun suparnika bilo je mnogo u razdoblju ranog feudalizma kad je rascjepkanost bila najveća (Italija, Francuska, Rusija). Takvi ratovi, samo krupnih razmjera su obilježje i kasnijeg razdoblja, poznatog kao kasni feudalizam (Ratovi dviju ruža). Razdoblje feudalizma su potresali i seljački ratovi. Feudalno iskorištavanje učinilo je položaj kmeta vrlo teškim i tjeralo ga na borbu, i to pogotovu onda kad se pojavljuju i robno-novčani odnosi, pa se kmetu i nametnu teške novčane obveze.( Jacquerie u Francuskoj 1358. godine, husitski ratovi u Češkoj 1419 - 1436. godine, veliki seljački rat u Njemačkoj pod vodstvom Thomasa Müntzera, Dožina (György Dozsa) u Mađarskoj 1514. godine, buna Ivana Bolotnjikova 1606. - 1607. godine, Hvarska buna 1510. - 1514. godine, slovenske seljačke bune u 15. i 16. stoljeću, Velika seljačka buna u Hrvatskoj 1573. godine. Razvitak gospodarstva i povećanja bogatstva dovodi i do pojave plaćeničkih vojski, koji vode rat za račun onog koji ih plaća.
Kapitalizam
Buržoazija kao nosilac i pokretač novih gospodarstvenih, društvenih, socijalnih i političkih odnosa u kapitalističkom društvu vodi antifeudalne i revolucionarne ratove u cilju nadilaženja feudalne racijepkanosti, i stvaranju nacionalnih država kao novog, pogodnijeg oblika razvitka kapitalističkog gospodarstva. Najpoznatije revolucije tog doimperijalističkog razdoblja su: nizozemska revolucija (Rat protiv Španjolske 1566 - 1609. godine), francuska revolucija, Američki rat za nezavisnost itd. U ovom razdoblju dolazi i do čestih ratova između država ili koalicija država za hegemoniju, kao posljedica neravnomjernog razvitka kapitalizma u raznim zemljama i njihovih različitih interesa u borbi za trgovinsku, pomorsku, kolonijalnu i drugu premoć (između Nizozemske i Engleske, Nizozemske i Francuske, Engleske i Francuske, sedmogodišnji rat 1756. - 1763. godine, Krimski rat 1853. - 1856. godine.). Osim toga, vode se i ratovi za nacionalno ujedinjenje (Italija, Njemačka), ratovi za nacionalno oslobođenje (ratovi protiv Napoleona 1802. - 1814. godine), ratovi balkanskih naroda protiv Turske, Grčki rat za oslobođenje 1821. - 1829.). U 17. i 18. stoljeću kao rezultat kolonijalnih ratova, stvaraju se ogromni kolonijalni imperiji kapitalističkih europskih država. Kolonijalni ratovi imaju krajnje reakcionarnu ulogu, jer su lišili mnoge narode političke neovisnosti i uzrokovali su oslobodilačke ratove naroda kolonija (Indija, Indonezija, Alžir, Meksiko, Kuba, Filipini itd.) U ovom razdoblju javljaju se i prvi građanski ustanci i ratovi koje, proletarijat vodi protiv buržoazije. (Pariška komuna)
Imperijalistički ratovi za kolonije su naslijedili ratove predimperijalističkog razdoblja. Potreba za kolonijama i sirovinama su prerasli nacionalne okvire i pretvorili se u borbu imprijalističkih sila za podjelu svijeta, novih teritorija, tržišta i izvoz kapitala (španjolsko-američki rat 1898. godine, burski rat 1899. - 1902. godine, rusko-japanski rat 1904. - 1905. godine), što je i uzrokovalo i Prvi svjetski rat, koji izbija u uvjetima narušene ravnoteže među imperijalističkim državama.
Teorije o ratu
Još u antičkom dobu, grčki filozofi idealisti, su tvrdili da je rat prirodno stanje duha (Platon) i prirodan način stjecanja imovine (Aristotel). Objema tezama su se pravdale ratovi robovlasničke klase i predstavljale izraz njenjih interesa.
U srednjem vijeku crkva je kao najjači feudalac bila nositelj i stvaratelj religiozne ideologije, prema kojoj su ratovi izraz božje volje, natprirodne pojave pred kojim je čovjek nemoćan. U to ime, crkva vodi i Križarske ratove i time prikriva njihov pravi karakter.
Buržoasko razdoblje donosi i šira objašnjenja rata. Mnogi napredni mislioci, znanstvenici, filozofi i dr. su bili protivnici rata kao sredstva za postizanje cilja i borili se protiv toga (Immaneul Kant, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, Fichte, Herder i dr.), vjerujući da zdrav ljudski um može spriječiti rat. U ovom razdoblju se javljaju tri različite teorije promatranja rata:
idealističke, etičke i geopolitičke.
Mnogi buržoaski idealisti – Hobbes, Leibnitz, Jaspers i drugi, objašnjavali su porijeklo rata biološkim uzrocima. (socijaldarvinizam). Oni su uspoređivali rat sa zakonitostima koji vladaju u životinjskom svijetu, i smatrali da je rat uvjet društvenog opstanka na isti način kao i što je borba za opstanak uvjet za postojanje u prirodi.
Hobbes je objašnjavao vječnost i neizbježnost ratova samo čovjekovom prirodom, a ratno stanje jedinim zakonom u odnosima država i vlada.
Leibnitz, pak smatra da vječni mir nije moguć na ovom svijetu i da bi doveo do umrtvljavanja prirode, do neobnavljanja života i do zastoja u razvitku. Rat je urođeno stanje čovjeka, jer u osnovi njegova života , kao i u osnovi svakog drugog živog bića, je borba za opstanak i zato je čovjek čovjeku vuk.
Rasna teorija je najgrublji vid ove biološke teorije, jer uzroke rata objašnjava prirodnom nejednakošću. U ovoj rasnoj teoriji se istakao njemački ideolog najreakcionarnijeg dijela njemačke buržoazije Nietsche, koji je isticao nadmoć arijevske rase.
Etičke teorije (Hegel, Proudhon, Fuller i drugi) smatraju da je rat progresivna pojava koja pozitivno utiče na moral ljudi i naroda i bez koje se ne može ni zamisliti postojanje i razvitak društva, jer moralno stanje naroda doprinosi izobrazbi jakih ličnosti i nacija kojima je predodređena povijesna uloga. Rat čuva narode od truljenja i je najbolje sredstvo za liječenje naroda.
Engleski svećenik Malthus je razvio teoriju da je rat neminovan za ograničavanje pretjeranog porasta stanovništva jer uništava suvišno stanovništvo i održava ravnotežu između sredstava za život i broja stanovnika.
U 20. stoljeću se rađaju nove, geopolitičke teorije kao pokušaj opravdanja imperijalističkih ratova (Haushofer, Mackinder i drugi). Oni objašnjavaju porijeklo rata zemljopisnim položajem pojedinih naroda: pomanjkanjem životnog prostora i borbom za prostor, nepogodnošću i potrebom promjene granice i sl. Geopolitika se i danas često upotrebljava za opravdanje ratnih priprema.
Osim ove tri teorije javljaju se i neki drugi pravci u objašnjavanju porijekla rata kao što su subjektivizam (rat je tragedija pogrešaka), kozmopolitizam, pacifizam itd.
Ipak, u današnje vrijeme najviše navođeni teoretičar o ratu je Carl von Clausewitz. Clausewitz je napiso djelo "O ratu" u kojem je objasnio svoja viđenja odnosa između politike i rata. Odredio je pojam apsolutnog rata. Po njemu se pojam borba poistovjećuje s pojmom rata, gdje upotreba oružanih snaga nije ništa drugo do organizacija određenog broja bojeva. Clausewitz smatra obranu jačim vidom borbe od napada, jer po njemu rat počinje obranom, jer ako se napadnuti ne brani ne može doći ni do rata. Tu tezu on izvodi iz taktike i prenosi je u strategiju što je bilo sasvim neobično u to vrijeme, pa ga mnogi i kritiziraju. Moralne snage su u središtu Clausewitzeve ideje o ratu, jer samo fin, prodoran razum može u toj oblasti osjetiti istinu. Clausewitzeva strategija vođenja rata, međutim, ne prelazi europski kontinet i ne zahvata odnose snaga na moru iako su imali izvanredne utjecaje na Napoleonove ratove
Podjela ratova
prema prostoru djelovanja, i upotrebi ratnih sredstava i oružja:
totalni rat (opći, globalni, svjetski rat)
ograničeni rat
lokalni rat
prema karakteru rata:
oslobodilački rat
obrambeni rat
građanski rat
imperijalistički rat
kolonijalni rat
vjerski rat
prema vrsti oružja:
nuklearni rat
konvencionalni rat
prema pokretljivosti:
manevarski rat
pozicijski rat
prema načinu:
najavljeni rat
munjeviti rat
Drugi oblici rata:
hladni rat
psihološki rat
koalicioni rat
gerilski rat
teroristički rat
ekonomski rat
preventivni rat
Iz tih vrsta ekonomskih uređanja, političkih i vrsta ratova nastale su i vrste utvrda.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 19 Jun 2009, 19:21
Prema tim raspodjelima, uzmemo li Željavu za primjer, ona je nastala:
U Moderno doba, za totalni rat (opći, globalni, svjetski rat), prema potrebi obrambenog rata za obranu teritorija i političkog uređenja države, prema vrsti oružja za nuklearni rat, prema pokretljivosti za pozicijski rat, da bi oružana sila prešla u gerilski rat, prema načinu napada za munjeviti rat, a za vrijeme trajanja Hladnog rata između članica NATO-a i članica VU. Uz što je bila u non-stop pripravna za špijunski rat, antidiverzanski rat i teroristički rat.
Doba nastanka utvrde: Moderno doba
Prostoru djelovanja utvrde, i upotrebi ratnih sredstava i oružja: Totalni rat (opći, globalni, svjetski rat)
Karakteru rata: Obrambeni rat i Oslobodilački rat
Prema vrsti oružja: Nuklearni rat i Konvencionalni rat
Prema pokretljivosti: Pozicijski rat
Prema načinu: Munjeviti rat
Drugi oblici obrane utvrde:Teroristički rat
U Moderno doba, za totalni rat (opći, globalni, svjetski rat), prema potrebi obrambenog rata za obranu teritorija i političkog uređenja države, prema vrsti oružja za nuklearni rat, prema pokretljivosti za pozicijski rat, da bi oružana sila prešla u gerilski rat, prema načinu napada za munjeviti rat, a za vrijeme trajanja Hladnog rata između članica NATO-a i članica VU. Uz što je bila u non-stop pripravna za špijunski rat, antidiverzanski rat i teroristički rat.
Doba nastanka utvrde: Moderno doba
Prostoru djelovanja utvrde, i upotrebi ratnih sredstava i oružja: Totalni rat (opći, globalni, svjetski rat)
Karakteru rata: Obrambeni rat i Oslobodilački rat
Prema vrsti oružja: Nuklearni rat i Konvencionalni rat
Prema pokretljivosti: Pozicijski rat
Prema načinu: Munjeviti rat
Drugi oblici obrane utvrde:Teroristički rat
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 21 Jun 2009, 23:58
Prije sam pisao o taktici vojske, desetina u napadu, desetina u obrani, no moja saznanja su došla do brigade u obrani i brigade u napadu, radi se o Domovinskom ratu, materijala je previše za proučavanje a ja jednostavno sam ljen da to stugoram i proučavam.
Negdje '93 vod u gardijskim brigadama bio je podjeljen u 3. pješačke desetine u normalnoj formaciji, u ratnoj formaciji bila je pješački vod podjeljen u 7 borbenih grupa (ja sam jedno vrijeme obnašao dužnost zaopjednika IV borbene grupe):
1. borbena grupa, napadna
2. borbena grupa napadna
3. borbena grupa napadna
4. borbena grupa pričuvna
5. borbena grupa protuoklopna
7. borbena grupa protuoklopna
svaka borbena grupa imala je svoje zapovjednike, prve tri borbene grupe su vodile zapovjednici desetina.
U obrani, sve su borbene grupe bile odbrabene s tim da je svaka grupa bila naoružana puškostrojnicom i protuoklopnim sredstvom a prema potrebi komando ili običnim minobacačem 60 mm.
Svaka je borbena grupa izgrađivala zasebno priručni bunker, ne trajnog karaktera, u obrani.
Većnom je to bio samo prostor za odmor, neki su imali i otvore za strojnice ili sa strane su napravljeni ukopi, natkriveni za strojnicu.
Vojnik sa strojnicom i njegov poslužitelj te vojnik s RPG (OSOM ili sl.) zvali su se binomi, iako donosioc streljiva i poslužitelj puškostrojničara mogao je biti bilo tko ali prvenstvo je imao vojnik koji je bio najbliži oružju.
Te utvrde, iako nisu bile trajnog karaktera, u datom momentu poslužile su svrsi a najviše zbog toga jer se položaji rijetko kad utvrđivali i često se crta bojišnice mjenjala.
Postoje iz tog doba i betonirani skloništa za privremeno sklanjanje u slučaju topničkih napada:
Prednja starana
Bočna strana
jedan dio bočne strane je imao otvor na koji se dalo pridot drugi profil betonskog formata.
često su bili na površini a zasipani zemljom, slagani su u obliku slova L ili T s tim da su završne strane zatvarane betonskim blokom prilagođenih dimenzija.
Takva skloništa su bila efikasna i svaki segment je mogao primiti 4-6 vojnika i nisu bili direktno izloženi fragmetima granate prilikom njezine explozije.
Negdje '93 vod u gardijskim brigadama bio je podjeljen u 3. pješačke desetine u normalnoj formaciji, u ratnoj formaciji bila je pješački vod podjeljen u 7 borbenih grupa (ja sam jedno vrijeme obnašao dužnost zaopjednika IV borbene grupe):
1. borbena grupa, napadna
2. borbena grupa napadna
3. borbena grupa napadna
4. borbena grupa pričuvna
5. borbena grupa protuoklopna
7. borbena grupa protuoklopna
svaka borbena grupa imala je svoje zapovjednike, prve tri borbene grupe su vodile zapovjednici desetina.
U obrani, sve su borbene grupe bile odbrabene s tim da je svaka grupa bila naoružana puškostrojnicom i protuoklopnim sredstvom a prema potrebi komando ili običnim minobacačem 60 mm.
Svaka je borbena grupa izgrađivala zasebno priručni bunker, ne trajnog karaktera, u obrani.
Većnom je to bio samo prostor za odmor, neki su imali i otvore za strojnice ili sa strane su napravljeni ukopi, natkriveni za strojnicu.
Vojnik sa strojnicom i njegov poslužitelj te vojnik s RPG (OSOM ili sl.) zvali su se binomi, iako donosioc streljiva i poslužitelj puškostrojničara mogao je biti bilo tko ali prvenstvo je imao vojnik koji je bio najbliži oružju.
Te utvrde, iako nisu bile trajnog karaktera, u datom momentu poslužile su svrsi a najviše zbog toga jer se položaji rijetko kad utvrđivali i često se crta bojišnice mjenjala.
Postoje iz tog doba i betonirani skloništa za privremeno sklanjanje u slučaju topničkih napada:
Prednja starana
Bočna strana
jedan dio bočne strane je imao otvor na koji se dalo pridot drugi profil betonskog formata.
često su bili na površini a zasipani zemljom, slagani su u obliku slova L ili T s tim da su završne strane zatvarane betonskim blokom prilagođenih dimenzija.
Takva skloništa su bila efikasna i svaki segment je mogao primiti 4-6 vojnika i nisu bili direktno izloženi fragmetima granate prilikom njezine explozije.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 22 Jun 2009, 00:10
Od drugih utvrđivanja položaja rađeni su Šikane, utvrđenja za ometanja prolaska/prodiranja neprijatelja, u svim oblicima, od priručnih materija do borbenih izrađenih formacija, npr.češki jež, betonske piramide, protutenkovski rovovi, zmajevi zubi i slično.
Te polutvrđeni zakloni i bunkeri izrađenih od vreća napunjenih pjeskom, od hoblica, gredica, debli pa sve do od bunkera napravljenih od željezničkih pragova.
Mnoge utvrde i njihova pomoćna sredstva iz Domoviskog rata nisu došle do izražaja zbog njihovih privremenih ili iproviziranih karaktera, pa su po završetku sukoba uklonjeni i većini se briše svaki trag sem na slikama branitelja.
Jedna od najzapćenijih utvrda iz Domoviskog rata je vojarna na Čenrmercu (sada kazneni dom za maloljetnike) koja je za potrebe UNPROFOR-a iz vojarne pretvorena u utvrdu opasanu s bodljikavom žicom i hrpicom privremenih bunkera.
Te polutvrđeni zakloni i bunkeri izrađenih od vreća napunjenih pjeskom, od hoblica, gredica, debli pa sve do od bunkera napravljenih od željezničkih pragova.
Mnoge utvrde i njihova pomoćna sredstva iz Domoviskog rata nisu došle do izražaja zbog njihovih privremenih ili iproviziranih karaktera, pa su po završetku sukoba uklonjeni i većini se briše svaki trag sem na slikama branitelja.
Jedna od najzapćenijih utvrda iz Domoviskog rata je vojarna na Čenrmercu (sada kazneni dom za maloljetnike) koja je za potrebe UNPROFOR-a iz vojarne pretvorena u utvrdu opasanu s bodljikavom žicom i hrpicom privremenih bunkera.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 22 Jun 2009, 09:49
Češki jež:
Tehnički detalji
Tehnički gledano, češki jež napravljene specifikacije mogu biti izgrađene od bilo kojeg materijala sposobna izdržat nalet oklopa ili vozila od najmanje 60 tona-sila (600 kN), dok se u većini 1,4 metara visoka. Međutim, takvi parametri bili teško postići u izradi od priručnih sredstava, smanjujući tako njihovu korisnost.
Često su Češki ježevi bili spojeni sajlama da bi bili što nepomičniji, a oni koji su rađeni za zaprečavanje u rovovima i pred rovima, rađeni su od hoblica s povezanim na krakovima bodljikovima žicom.
Tehnički detalji
Tehnički gledano, češki jež napravljene specifikacije mogu biti izgrađene od bilo kojeg materijala sposobna izdržat nalet oklopa ili vozila od najmanje 60 tona-sila (600 kN), dok se u većini 1,4 metara visoka. Međutim, takvi parametri bili teško postići u izradi od priručnih sredstava, smanjujući tako njihovu korisnost.
Često su Češki ježevi bili spojeni sajlama da bi bili što nepomičniji, a oni koji su rađeni za zaprečavanje u rovovima i pred rovima, rađeni su od hoblica s povezanim na krakovima bodljikovima žicom.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
Re: Povjest vojnih utvrda i utvrđivanja
by LupusREBEL on 22 Jun 2009, 10:04
Zmajevi zubi
Zmajevi zubi (njem. Drachenzähne, "grbe") bili su kvadratne piramidalne utvrđenja pojačanog betona korištene tijekom Modernog doba u ratovima radi sprječavanja prolaska tenkova. Ideja je bila usporiti i užlijebiti tenkove u "ubojite zone" gdje su mogli biti lako dostupni protutenkovskom naoružanju. U praksi su vozila imala borbene inženjere zadužene za stručno raščišćavanje koji su relativno brzo uklanjali zapreke, tako da se ova vrsta prepreke nije pokazala kako su drugi očekivali.
Opširno su ih koristile sve strane na europskom bojištu. Nijemci su ih obilno koristili na Siegfriedovoj liniji i Atlantskom bedemu. Svaki je "zub" bio 90 cm do 120 cm visok ovisno o modelu. Podzemne mine često su se postavljale između pojedinih "zuba", a dodatne su zapreke postavljane duž linije "zuba" (poput bodljikave žice radi usporavanja pješaštva, ili dijagonalno postavljenih čeličnih nosača za još jače ometanje tenkova). Francuzi su ih koristili na Maginotovoj liniji, dok su mnogi postavljeni u Ujedinjenom Kraljevstvu između 1940.-1941. kao dio podrške pojačavanja zemljine obrane protiv moguće njemačke invazije.
Švicarska nastavlja održavati linije zmajevih zuba u određenim strateškim područjima, te posjeduje ceste opremljene zubima, koji su spremni da 'izniknu', i kompletne obrambene linije koje se prostiru pored samih cesta. U vojnom žargonu ove konstrukcije se ponekad nazivaju 'Toblerone linijama' prema obliku popularne čokolade.
Termin je preživio do današnjeg dana te se i danas koristi za opisivanje bilo kakve linije kolaca i klinova postavljenih u zemlju da uspore napredovanje vozila, primjerice u ruralnim parkirališnim područjima ili duž cesta. Bitva je drugi termin za takve klinove,
Neke zemlje poput onih koje su nastale raspadom Jugoslavije imaju pokretne zube postavljene uz ceste na strateškim položajima koje treba samo podići i postaviti na cestu.
Zmajevi zubi (njem. Drachenzähne, "grbe") bili su kvadratne piramidalne utvrđenja pojačanog betona korištene tijekom Modernog doba u ratovima radi sprječavanja prolaska tenkova. Ideja je bila usporiti i užlijebiti tenkove u "ubojite zone" gdje su mogli biti lako dostupni protutenkovskom naoružanju. U praksi su vozila imala borbene inženjere zadužene za stručno raščišćavanje koji su relativno brzo uklanjali zapreke, tako da se ova vrsta prepreke nije pokazala kako su drugi očekivali.
Opširno su ih koristile sve strane na europskom bojištu. Nijemci su ih obilno koristili na Siegfriedovoj liniji i Atlantskom bedemu. Svaki je "zub" bio 90 cm do 120 cm visok ovisno o modelu. Podzemne mine često su se postavljale između pojedinih "zuba", a dodatne su zapreke postavljane duž linije "zuba" (poput bodljikave žice radi usporavanja pješaštva, ili dijagonalno postavljenih čeličnih nosača za još jače ometanje tenkova). Francuzi su ih koristili na Maginotovoj liniji, dok su mnogi postavljeni u Ujedinjenom Kraljevstvu između 1940.-1941. kao dio podrške pojačavanja zemljine obrane protiv moguće njemačke invazije.
Švicarska nastavlja održavati linije zmajevih zuba u određenim strateškim područjima, te posjeduje ceste opremljene zubima, koji su spremni da 'izniknu', i kompletne obrambene linije koje se prostiru pored samih cesta. U vojnom žargonu ove konstrukcije se ponekad nazivaju 'Toblerone linijama' prema obliku popularne čokolade.
Termin je preživio do današnjeg dana te se i danas koristi za opisivanje bilo kakve linije kolaca i klinova postavljenih u zemlju da uspore napredovanje vozila, primjerice u ruralnim parkirališnim područjima ili duž cesta. Bitva je drugi termin za takve klinove,
Neke zemlje poput onih koje su nastale raspadom Jugoslavije imaju pokretne zube postavljene uz ceste na strateškim položajima koje treba samo podići i postaviti na cestu.
-
LupusREBEL - Veteran foruma
- Posts: 5238
- Joined: 21 Jul 2008, 19:43
- Location: Zagreb
20 posts
• Page 1 of 2 • 1, 2
Return to Nekad bilo sada se spominjalo
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 1 guest