Evo novi nastavak priče, a tiče se RP Plješevica i onoga događaja kada je jedan vojnik umro od smrzavanja, a drugi skoro.
Zastavnici su se uistinu iskazali ovdje.
...ljudi bezveze nestradali.
Nesto o RP Pljesevica
Moj susret sa RP Pljesevica je bio vjerovatno u najgore vrijeme, dan posto se pod vrhom smrzao vojnik vozac iz k-de 5.A (Zagreb).
Krenuli su iz ZG dva zastavnika jedan vodnik i vojnik vozac, mislim da je bio pocetak marta ili kraj aprila negdje oko 1986 do 88.g ne znam tacno, obuceni onako kako je vrijeme bilo u ZG, na nogama lagane cipele.
Na Pljesevici ih je uhvatila iznenadna oluja, mjesavina snijega i ledene kise.
Gurali su uz brdo koliko su mogli dok nisu spalili kvacilo jer se snijeg nabijao pred njima, a isli su pincgauerom, osim toga radi neiskustva nisu znali da su imali opciju redukovanja, ali to je stvar obuke.
Vozilo je zakazalo negdje na pola puta od "tehnike" (kuca sa desne strane u podnozju gdje se moglo skloniti za nevremena) do pocetka gole Pljesevice, onog dijela kad prestaje suma a pocinje kamen.
Donijeli su sledecu pogresnu odluku na osnovu toga sto su bili u sumi, relativno zasticeni, da se zastavnici vrate do tehnike a da vozac i vojnik odu do TV tornja.
Ispred njih je bilo oko 2 do 4km ali vec na izlasku iz sume prvi je posustao vojnik, nakon nekih 500m cistine.
Vodnik ga je sakrio u jednu, relativno zasticenu pukotinu u stijeni od vjetra a on krenuo sam dalje i stigao je do pred objekat TV-a i tu na 20-tak metara se srusio od iznemgosti.
Spasila ga je sreca jer je jedan od operatora sa TV-a posao da prospe cikove cigara kroz prozor i ugledao ga vec skoro prekrivenog.
Izvukao ga je na toranj, doveo svijesti i kad je cuo pricu alarmirao RP odkle je ekipa sa vozilom za snijeg (ratrak) krenulo u pomoc po vojnika, stigli su do njega, ali vec je bio smrznut do te mjere da mu je jedno oko ispalo iz duplje i nije mu bilo pomoci.
Ujutro sledeceg dana ja i zastavnik V.K. smo krenuli na vrh istim putem, samo je Rolba prije nas probila put, crnogoricna stabla citavim putem su bila bukvalno okovana ledom, ni za nokat zelenila.
Svi koji su vozili pincgauera znaju kako se cuje motor u kabini, ali kada se ne cuje motor, a cuje se pucanje i skripa leda od drveca kojeg povija vjetar onda osjetis nesto sto bih ja nazvao "iskonski strah", strah koji se osjeti rijetko ali se nikad ne zaboravi.
Od tada pa do 95-te svaki dolazak na Pljesevicu je bilo novo iskustvo, okrutno i jezivo kao i sam vrh G.Pljesevice.
Ledenice ne rastu horizontalno, vec vodoravno, grom krece sa tog mjesta, sisteci i pucketajuci kao da neko cijepa plahtu, vjetar ti pred ocima okrece FAP-13, cisternu sa gorivom, lijevo - desno kao da je kutija sibica, udar groma u put kojim se stize na vrh i sa dubine od tri metra iscupa visoko naponski kabal iz puta, pukne kardan na ULT-u na istom tom mjestu, naidje vijavica i do proljeca samo se preko njega napravi novi put.
Jedino za ono malo lijepih dana proljeca i ljeta pruza divan pogled na jutarnja svitanja tamo iza Kozare, nocu na sve gradove sa Licke strane do Velebita, na sjever prema Hrvatskoj, Sisak, Zagreb, Kutina, pa cak i za dana kada kisa sapere vazduh kazu da se vide svjetla Italije i Ljubljane.
Ima jos uspomena sa vrha ali sa vremenom...
...
Dva zastavnika, prilicno debeli ljudi ne bi stigli nidokle, zato su odlucili da ide vodnik i vojnik, kao mladji i jaci, ali nisu poznavali pravu surovost planine kad se uzkovitla.
Glupi su sto se svi nisu vratili do tehnike, tamo je pec i uvijek je bilo drva za ugrijati se a kada se ne bi pojavili jer se uvijek najavljivalo da neko krece gore neko bi vec digao uzbunu da ih nema.
Ovako sami su odlucili pogresno, potpuno, a to vrlo cesto donosi smrt.